jel... probudila ona mene, u 8, zašto pitate se... reći ću vam zašto... zato jer 5 puta prošli tjedan kad sam ju pitala da odemo sprašit ixicu nije mogla (meaning, nije joj se dalo, bila je umorna, bolila ju glava..) i ok... dobro... zašto bi ja protestirala ko svako normalno derle... iskrmeljam i ok.. može.. idemo... u stucu red za popizdit... i još ja pitam, oćemo do doma, tamo ziher nije gužva takva... ne, ne da joj se (ne šetat, sjest u auto i odvest se) ok... nema veze... u tih 15 minuta što smo čekale 45 puta mi je spomenila šta bi sve trebalo kupit... 68 puta nešto prokomentirala, uključujući činjenicu da bi taj pod nekad trebalo i pobrisat... šutim.. nesposobna reagirati i poslat ju na par mjesta (s atlasa anatomije) ona toroka... reko ok, mooooooožda prestane... mooooožda ako ju dovoljno dugo budem ignorirala nestane... ovaj.. prestane... i ond aje pored reda prošla jedna cura... niko ne reagira... samo moja pametna mater: zamisli bezobrazluka, jel ona misli da to tako može bla bla bla.. naravno šutim jel kontam da je cura išla pitat jel imaju nešt ili provjerit kolko para na ixici ima.. provjeravala je cifru... zadnji pokušaj da se urazumi i konačno začepi je bio pogled... koji je odavao duboku duševnu bol... nije pomoglo...