Ne treba radi toga prevrtati očima, dosta je sabrano pročitati što su rekli Herwegen, Karl Adam, Peter Lippert i Romano Guardini o unutarnjoj religioznoj krizi evropskoga katoličkoga čovjeka uopće i o njegovu antropocentričkom mentalitetu i o njegovu poimanju, bolje: nepoimanju Crkve u nadnaravnom i mističnom smislu; dosta je čuti liturgičare, pa da nam se taj mentalitet još više razgoli, ili, recimo, prolistati samo dvije oštroumne i smione knjige Jacquesa Maritainea [ 3 ] o francuskim katolicima i njihovu odnosu prema Leonu XIII., pa će nam biti jasno da su »katolici u neprestanoj defenzivi, u kojoj su se sa svojim protivnicima borili imanentnom kritikom, koja je bez sumnje imala sa znanstvenoga i psihološkoga vidika veliko značenje, ali je pored svega toga imala tu slabost da su katolici počeli zaboravljati na svoju glavnu moć, a to je specifično nadnaravna, [ 4 ] da su ljudi svoj odnos prema Bogu i Crkvi gledali više u etičkim obavezama, da su poštivali duhovnike prije svega zato jer su im bili vođe u politici i prosvjeti, u organizacijama i društvima.