Neposredni, trenutačni klimaks potpomognut je dodirljivim osjećajem strepnje što iskače iz svakog Cianfranceova kadra i tona klavirskog instrumentala Mikea Pattona, grabeći srca u publici, posebice kad se zajednička prošlost očeva prebaci na njihove sinove, mladiće bez cilja, u sadašnjosti, moguće i budućnosti.