Kad je Mađarska proglašena sovjetskom republikom bio je predsjednik vlade, a poslije poraza mađarske sovjetske republike emigrira u Austriju, gdje je interniran.

Da citiramo jedan primjer vezan uz Pazin: kad je bivši pazinski gradonačelnik Kurelić, interniran na Sardiniju, uputio molbu Salati za odobrenje povratka u Pazin, Salata je zatražio savjet od tadašnjeg generalnog civilnog povjerenika Venezije Giulije Ciuffellija. 9

Svo troje djece - kći Božena (iako za NDH tajnica uprave Kazališta, bila je čitavo vrijeme znani komunistički aktivist), sinovi Branko (interniran u logor) i Bruno (partizan od 1942.) - obojica komunisti - odriču se oca zbog njegova života u režimu koji je za njih značio " smrt i poniženje.

Studij romanistike završio na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1935. Tijekom II. svj. rata bio je interniran u logor Ferramonte, nakon kapitulacije Italije prebacio se u Bari, a potom u saveznički zbijeg u El Shatt.

Rat nikako nisam mogla prihvatiti niti razumjeti _ veli Rakusa koja u Mnogo mora spominje i Čakovec u kojem joj je otac bio interniran.

Zbog antiiredentističkih i antifaš. stavova pod tal. okupacijom bio je interniran na Liparima.

Više puta je bio uhićivan, mučen i proganjan, a 1922. - 26. godine interniran u rodno mjesto.

Uhapšen je kao ' neprijateljski državljanin ' te je interniran u Belgiju.

Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu.

Hrvatski momci iz beogradske delegacije nisu nikad koketirali s Hitlerom i Mussolinijem, no proširena je Banovina Hrvatska 1941. postala Nezavisna Država Hrvatska, a Banovinin otac Maček završio interniran u Jasenovcu.

Uoči rata Prica je uhapšen i interniran u logor Danica kraj Koprivnice.

Čim je započeo rat, Štampar je uhićen i četiri godine proveo interniran u Austriji.

Bio je komunistički aktivist, za vrijeme Drugog svjetskog rata interniran je u Jasenovac, gdje su ga 1942. ubile ustaše pri pokušaju bijega.

Godine 1918. postao je član Zajedničkog odbora Narodnog vijeća u Puli, ali je već sljedeće godine interniran u Italiji, nakon čega je emigrirao u Kraljevinu SHS gdje je stupio u državnu službu, pa je čak od 1924. - 1925. bio veliki župan zagrebačke oblasti.

S prekidima je radio kao profesor na varaž - dinskoj gimnaziji... 1941. interniran u Lepoglavu, od 1946. do umirovljena 1952. je radio na Drugoj gimnaziji u Zagrebu i honorarno na Tehničkom fakultetu.

Dok je bio interniran u Budimpešti, Milutin Milanković je posvetio svoje vrijeme radu na ovom polju, i do kraja rata je završio monografiju o ovom problemu, koja je objavljena 1920., u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Parizu, pod naslovom Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire (Matematička teorija termičkih fenomena uzrokovanih sunčevim zračenjima).

Početkom I. svjetskog rata interniran je i zatočen na Liparima i Sardiniji od 1919. - 1921., a zatim je ponovno interniran u selu Rakutule.

Po slomu Kraljevine Jugoslavije, interniran u Bariju, radio je u novinskom uredu NOP-a.

U Trstu je ostao do 1941 (od 1937. u župi sv. Antuna Novog), kad je interniran u Bergamu (do rujna 1943), uspijevajući se potajice sastajati i dogovarati s istar. župnicima i koparskim sjemeništarcima iz Istre te tiskati i širiti knjige i brošure na hrv. i slov. jeziku.

Zbog toga je cijeli rat bio interniran, a HSS zabranjen.

Po kapitulaciji Kraljevine Crne Gore Popović je interniran u logor Boldogoson (Mađarska).

" U samoći svog hrvatskog rodnog sela, interniran, ali ipak kod svoga naroda, teško trpeći, ali ne slomljen u svom uvjerenju do konca rata odsječen od svijeta, ali ipak u tome svijetu, poznat kao mučenik za crkvenu slobodu.

Kao uvjereni marksist postao je članom međunarodnih brigada u Španjolskoj, odatle je bio interniran u logor, a 1941. godine pridružuje se NOB-u, gdje postaje jedan od najistaknutijih organizatora antifašističkog partizanskog pokreta.

Samo dvije godine nakon praizvedbe Albatrosa, Ranko Marinković, koji je do tada bio i suradnik Krležinog Pečata, uhićen je u okupiranome Splitu te interniran u talijanski logor u Kalabriji.

Zbog protivljenja tal. vlasti u Istri 1919. interniran je u Italiji, a iduće je godine morao emigrirati u Jugoslaviju, gdje je 1921. u Zagrebu stupio u državnu službu.

Od kraja 1942., kada ustaše puštaju iz zatvora članove vodstva HSS-a (osim Vladka Mačeka koji je interniran) obavlja dužnosti tajnika stranke.

Interniran je u mjesto Šumec kraj Lepoglave.

Još kao dječak, iz Osijeka je interniran u patnju logora Auschwitz i Bergen-Belsen.

Uspijeva se prokrijumčariti do Crikvenice, koja je u tzv. talijanskoj zoni, pa živi na slobodi sve do potkraj 1942., kada je interniran u talijanskim logorima, prvo u Kraljevici, a potom na Rabu.

Zbog toga je hapsen i interniran u koncentracioni logor u Visegradu (14. februara do 20. marta 1935) i iskljucen s Univerziteta za 1935/36. godinu.