Uostalom, nije li Roland Barthes rekao: Da si ti ovdje, ne bih pisao. Spominjat će se i naslovi Annie Ernaux, Sanje Pilić, Zlatka Crnkovića, Irfana Horozovića, Midhata Ajanovića, Gorana Tribusona, Michaela Ondaatjea, Miljenka Jergovića, Andree Zlatar, Nedjeljka Fabrija, Alessandra Baricca, Slavenke Drakulić, Irene Vrkljan, Dubravke Ugrešić, Elizabeth Berg, Zore Dirnbach, Vilme Vukelić, Jurice Pavičića

Knjiga " Žene i ovaj suludi svijet " velike hrvatske pjesnikinje i prozaistice Irene Vrkljan donosi sedam pripovijesti o sedam različitih ženskih života, kojima je zajednički " ovaj suludi svijet ".

Drndić, a kod Irene Vrkljan još u romanu Svila nestala, škare ostale (2008) ključ koji povezuje barem tri od ukupno četiri teksta koji čine narativni dio knjige Rastanak i potonuće.

Za one koji poznaju pripovjedne motive Irene Vrkljan bit će jasno kako nije riječ o nasumičnom izboru slika sjećanja, nego o lirski istaknutim ključnim momentima koji su se oblikovali u njezinoj prozi od romana " Svila, škare ", preko " Marine ili o biografiji ", pa sve do testimonijalno obilježenih " Naših ljubavi, naših bolesti ".

Prostor stana jedan je od toposa u prozi Irene Vrkljan komorni teren u kojem se ona suvereno i rado kre ć e.

Pripovijetke Irene Vrkljan u zbirci Žene i ovaj suludi svijet sjetna su slika svijeta koji se sve brže mijenja, koji jede sam sebe i koji je u sve ve ć em deficitu ljudskosti.

No introspektivna djela o diseminaciji ženskog subjekta, o osjećaju neukorijenjenosti, o prošlosti koja opterećuje sadašnjost, o žudnji i slobodi pisanja, koje u njezinu slučaju postaje conditio sine qua non egzistencije, ostat će temeljno obilježje spisateljske poetike Irene Vrkljan.

Zbog toga će svi oni ogrezli u pripovijednom žanru potražiti utočište negdje drugdje, a tekst Irene Vrkljan ostat će u rukama onih čudaka koji tu i tamo vole odškrinuti vrata privatnih svjetova od prije pet (ili više) desetljeća, onih koji još zamišljaju sliku dokonog čitatelja koji sa šalicom kave sjedi zavaljen na trijemu u kući kraj jezera i onih koji iz nekog razloga proučavaju život i djelo Irene Vrkljan.

Posljednja to č ka u programu hrvatskoga nastupa u Frankfurtu bila je tribina AMAC-a, Društva studenata i prijatelja hrvatskih sveu č ilišta u Njema č koj, u č ast 80. ro đ endana hrvatske književnice Irene Vrkljan, koja desetlje ć ima živi na dvije adrese, u Berlinu i Zagrebu.

I u ovim vremenima, kada se više ne zna da li stvarnost uvjetuje stvarnosnu prozu ili se stvarnosna proza nameće stvarnosti kao njezin jedini legitimni izraz, nježna lirska proza Irene Vrkljan, srećom, još ima svoju publiku, štoviše kult.

Najpragmatičnije opisano, dnevnik Irene Vrkljan dragocjena je mala potpora svakomu tko dvoji nad svojim svakodnevnim raskrižjima, pomažući mu i tješeći ga upravo onako kako to književnost čini po jednome od svojih humanističkih poziva, s tim da Irena Vrkljan ne dijeli instrukcije i životne mudrosti jer, bože sačuvaj, ovaj dnevnik nije nikakva self-help-literatura, nego otvaranje duše koja time pokazuje čitatelju da u svojoj egzistencijalnoj muci (ili mučnini) nije sam.

Knjige Irene Vrkljan su prevedene na njemački, talijanski i engleski.

USKOK danas češlja cjelokupnu dokumentaciju u vezi tog natječaja u uredu direktorice za pravne poslove Irene Vrkljan.

Naime, riječ je o krimiću, što uopće nismo očekivali od Irene Vrkljan njezina prijašnja intimistička biografsko-autobiografska proza nekako je nespojiva sa, po najčišćim zakonima žanra, klasičnim ostvarenjem krimi literature.

Zato je i pripovijedanje Irene Vrkljan usporeno, sentimentalno, ali nipošto patetično likovi su uistinu stereotipni, baš kao i sva ona opća mjesta »sentimentalne topografije« (»Mislim na nešto što je specifično za Beč.

" U Lovcu se prepoznaje, " nastavlja žiri, " strast koja pršti iz feljtona o osobnostima poput Strossmayera, Irene Vrkljan, Savke Dabčević-Kučar i don Branka Sbutege, ali i dostojanstvo riječi kojima je oblikovana kritika o poeziji Adriane Škunce, ona naslovljena ' Lasićev obračun s Lasićem ' ili pak ona o knjizi Nikole Viskovića.

Ovaj puta uz suradnju Irene Vrkljan.

Radi se o književnim djelima hrvatskih književnika Miroslava Krleže, Ranka Marinkovića, Vladana Desnice, Slobodana Novaka, Irene Vrkljan, Nedjeljka Fabrija, Ludviga Bauera, Pavla Pavličića, Veljka Barbierija i Miljenka Jergovića.

" Svila nestala, škare ostale " nastaje u vremenu prisilne selidbe Irene Vrkljan iz književno osvjedočenog i čitateljima poznatog stana u berlinskoj Mommsenovoj ulici na novu adresu koju nam - iz posve literarnih razloga - ostavlja tajnom.

No, kao što to kod Irene Vrkljan u pripovijedanju često biva, ta je sumacija osobita i osobna, nikakva formalna računica i evaluacija jasnog slijeda, nego niz istrgnutih trenutaka sjećanja, što tamnijih, što svjetlijih.

Potom smo imali modu autobiografija i biografija, iz koje je proizišlo nekoliko nedvojbeno važnih i književno vrijednih naslova poput onih Igora Mandića, Mani Gotovac, Irene Vrkljan, Rade Šerbedžije.

Pjesme Irene Vrkljan još su uvijek nešto najčudnije napisano u hrvatskoj poeziji.

Beg/odlazak Irene Vrkljan u Berlin nije predstavljao samo simboličku smrt po uzoru na Marinu Cvetajevu i Doru Novak, već verovatno i priliku da pređe sa poezije na prozu što je bilo uslovljeno, odnosno što je moglo da se dogodi samo izvan hrvatskog/bivšeg jugoslovenskog kulturnog prostora kojim dominira maskulinitet.

Kad se pokuša klasificirati proza Irene Vrkljan Rastanak i potonuće, naći ćemo se u dvojbi.

I knjiga " Glumica " Dubravke Crnojević-Carić ima elemente eseja, konciznih dnevničkih zapisa, poezije u prozi i kratke priče, a jasno je da je prvenstveno riječ o snažnoj autobiografskoj prozi koja prije podsjeća na cijenjene proze Irene Vrkljan nego na bestselere Mani Gotovac.

Pripremamo i nekoliko zanimljivih domaćih projekata iz pera Irene Vrkljan, Miljenka Jergovića, Ante Tomića, Arsena Oremovića te Ognjena Sviličića.

Nažalost, čini se da su se ostvarili neki od strahova Irene Vrkljan o nepovezanosti s današnjom publikom.

Granica između autobiografije i proze uvijek je nejasna u knjigama Irene Vrkljan pa nije neobično što su likovi i zapleti čitatelju već poznati; no mora se priznati da je materijal kojim se autorica služi već poprilično istanjen.

Budući da je pripovijedanje Irene Vrkljan izraslo iz ranije poezije, ne čudi da u ovome dodirivanju početka i kraja, u ovom ispisivanju i opisivanju kruga koji je započeo romanom " Svila, škare " podatni i meki materijal svile zatraži i osvoji nadahnuti pjesnički izraz.

Ona mi je sama konačno nametnula okvir - četiristo godina hrvatske ženske književnosti omeđeno s jedne strane mitom o pjesnikinji bez pjesama Cvijeti Zuzorić, a s druge strane mitom o djelu bez osobe književnice Irene Vrkljan.