Unatoč morbidnome naslovu, Bog masakra suvremene francuske autorice Yasmine Reza je ironijska komedija koja će igrati u režiji Nenni Delmestre na sceni Gradskog kazališta lutaka.

U produkciji Teatra Rugantino i u prijevodu Ksenije Jančin, ta ironijska komedija koja je, od praizvedbe 2007. godine, neprekidno na repertoaru brojnih svjetskih teatara, premijerno je, pak, izvedena protekloga tjedna u Histrionskome domu u Zagrebu.

U sustavu umjetnosti u kojem umjetniku nije potrebno akademsko obrazovanje za internacionalno relevantan umjetnički rad, akademski stečeno znanje klasificira se kao umjetnički kič prema kojem se može zauzeti ironijska distanca, ali koji je ipak nezaobilazan ulog u cjelini umjetničkog rada, čija sudbina u mrežama moći i društvenim interakcijama načelno ne može biti izvjesna.

Cinično-ironijska struktura suvremenoga govora medija za tog je multimedijalnoga umjetnika prava patetika, kič groze u kojem se iskreni govor i obraćanje Drugome kao čovjeku nepovratno izgubio.

Ove rečenice napisao je Jorge Louis Borges u priči Deutches Requiem; označene su fus-notom, kako se inače označava u znanstvenom radu, i tipografsko su ironijsko pomagalo Borgesova prosedea: upravo stoga jer su označene kao fus-nota, možemo ih čitati dvojako: kao komentar Jorge Louis Borgesa, autora, ali i kao glas naratora, Otta Dietricha Zur Lindea; kao iskaz potonjeg, sasvim su uvjerljive, kao tvrdnja prvoga, govore točno suprotno od onoga što doslovno tvrde ironijska su Borgesova opaska na račun nijemstva, izrečena u kontekstu potrage za (moralnom) srži nacizma (Nacizam je, u srži, moralna činjenica, svlačenje sa sebe staroga čovjeka, koji je pokvaren, da bi se obukao novi): " Hitler je vjerovao da se bori za jednu zemlju, ali se borio za sve, čak i za one koje je napao i mrzio., kaže kasnije Zur Linde, i nastavlja:

Kubrickovo poimanje svijeta i njegov ironičan komentar o temi čovjekove slobodne volje (u prvom dijelu filma tekerijevski razigran, u drugom opor, a naposljetku i ironočno-tragičan jer je u završnici Barry postavljen kao ironijska inačica tragičnog junaka) više je u skladu sa, vremenu nastanka filma aktualnijom, kvantnom teorijom, odnosno današnjom teorijom kaosa: načelo neodređenosti i slučajnosti ima glavnu riječ u svemiru i ljudskim životima.

CZK Čakovec - četvrtak, 7. travnja u 20.00 sati Socijalna kritičnost, složena ironijska distanca, onirična začudnost - kao neke od osnovnih karakteristika izuzetne pripovjedne i romaneskne proze Marija Vargasa Ljose - uočavaju se i u njegovoj drami Lepe oči, ružne slike.

Ali, lažno su nazbilj jer su postavljeni u izokrenutu svijetu komedije, ironijska/ironi č na su slika zbiljnosti jer su nali č je maskirane slike dubrova č ke vlastele, ludijeh/ludih nakaza, ili cijeloga Grada-teatra, kriti č ni zrcalni odraz...

Osobito je modernistički oblikovan svršetak romana u kojem se ozbiljnošću završne sekvence potiru ironijska i trivijalna sastavnica, a uspostavlja paralelizam unutarnjega i izvanjskoga jer je pukotina u osobnom svijetu Melanije Krvarić tek jedan privatni znak konačnoga raspada staromodnoga svijeta.

Sličnih je izvanjskih obilježja moguće još nabrojati, no o tomu je najvjerojatnije već dovoljno rekla sociologija filma i kazališta, zato me sada više zanima pretpostavljena ironijska priroda filma, njegov otuđujući učinak.

Offenbachova je ironijska referenca na Glucka jasna recimo, can-can podzemnih duhova očita je zločesta parodija Gluckova uspavljujućeg Plesa blaženih duša.

Pa i ironijska, ili duhovita kritika.

Njegovo djelo karakteriziraju raskošna invencija, vatromet tehničke virtuoznosti, dominantna tragička i tragičko-ironijska vizija života u kojoj vlada usud (kob, fatum), no ublažena i oživljena čestim burlesknim i drastično komičnim scenama.

Tako se dobiva ironijska, crno humorna komedija koja s jedne strane upire prstom a s druge dobrostivo oprašta.

Naravno svaka ironijska komedija može se pomaknuti malo lijevo, malo desno, može se pogledati s tamnije ili duhovitije strane, pa takav stav - nikad se ne zna zahvalan je i za glumačku igru.

Zahvaljujući izvanrednim dijalozima kojima komad obiluje, ova ironijska komedija stalno prerasta u ozbiljnu dramu i obratno ozbiljna drama postaje komično propitivanje mentaliteta europskog građanina 21. stoljeća.

Z avršetak prvog citiranog odlomka uskličnikom-upitnikom-uskličnikom može se očitati kao ironijska distanca, ali i kao čuđenje pomiješano s oduševljenjem u omjeru jedan prema dva ili zapanjenost pomiješana s ushićenošću u istom omjeru.

Roman Isušena kaljuža ironijska je sinteza Kamovljeva doživljaja svijeta i njegova književnog djela.

Ako nas autor ničim ne iznenađuje i ne " ubada " uspavanu svijest, ironijska oštrica ostaje tupom i takva parodija može jedino ostati na razini više ili manje zabavnog skeča.

Preeksplicitnim se isticanjem ironijska parodija svodi na ponovno klaunovski skeč.

Komentar: Svoj filmski dugometražni prvijenac Dejan Šorak umnogome je oslonio na kombinaciju komike apsurda i intertekstualnih referencija (sam naslov ironijska je parafraza čuvenog nijemog vesterna Velika pljačka vlaka Edwina Portera), tj. na poetiku koju je početkom osamdesetih na tadašnjim jugoslavenskim prostorima promovirao Slobodan Šijan.

Kao ironijska svijest o mediju, to funkcionira.

Stihove proroka Hlebnikova koji se mogu tumačiti kao ironijska poanta o odnosu države i pjesnika, grupe i pojedinca, kozmosa i kaosa, Osip i Nadežda Mandeljštam osjetili su na najmračnijem mogućem nivou na nivou doslovnoga.

Ovaj je, pak sadržan u motivu ratnih vojnih invalida koji su ironijska podloga neupitnoj svetosti rata.

Ta je sekvenca u cjelini (npr. sjajna dobroćudno-ironijska obrada lika filmskog režisera), a pogotovo u spomenutim erotskim prizorima, pravi mali biser filma, možda najistaknutiji sastojak onih nedvojbeno vrijednih strana Mulholland Drivea zbog kojih se i ovaj Lynchov uradak naposljetku ipak isplatilo vidjeti.

To je blaga, ideologizirana vrlo ironijska slika.

U tom pogledu Hitchcock se usredotočuje ponajprije na emocionalne živote likova i rekonstruiranjem tog mozaika dobiva se, bilo ironijska, bilo kontemplativna, panorama tipičnih muško-ženskih odnosa, a uvid u njih sudjeluje u raspletu odnosa Jeffa i Lise pa se ovaj detekcijski film može tumačiti i kao svojevrstan ljubavni film.

Teoretičarima je, dakako, bitnija ironijska oštrica spram tog američkog zanosa, jer bez nje Kuća od Amerike bila bi samo autorovo intimno divljenje danas društveno zastarjelim kulturnim kodovima.

No u cjelini uzevši, Pravo čudo dominantno je trivijalan rad (posebno bode oči diletantski režirana scena u kojoj sin, poput Kingove i De Palmine Carrie, otkriva svoje moćne parapsihološke sposobnosti) čija povremena ironijska intonacija više djeluje kao autorov alibi za nemogućnost ostvarenja pravih namjera - kreiranja ozbiljnog i vrijednog filma koji spaja obiteljski i erotski intimizam s kritikom tranzicijskog poduzetništva i konzervativizma, nego kao viši, pomno smišljen i sustavno proveden koncept.

Primjerice, rad Ja i moj Ivica ne jedemo zajedno ali smo siti, da stvar ne bi zapala u uobičajenu patetiku, dan je kao ironijska pozornica dvije ljudske figure i životinja koje u galopu promiču stolom za ručavanje.