' Kod kuće sam u Zagrebu, purgerskom Zagrebu koji se neurotično trudi da se neprestano potvrđuje misao njegovog velikog barda, Miroslava Krleže, da srednja Evropa počinje na terasi hotela Esplanade; kod kuće sam u Pragu zagušljivih pivnica Bohumila Hrabala i Kafkine teskobe, Pragu samouverenog baroka i književnih kafea; i u Beogradu, koji svojom glavom nadrealista i Vaska Pope, Danila Kiša i Davida Albaharija seže do kosmopolitskih oblaka, a nogama geografije ostaje usidrеn pod zanjihanom svetiljkom u balkanskoj krčmi; i u Sarajevu sam kao kod svoje kuće, gde me nadahnjuje njegova neizreciva patnja, ali i inspirativna moralna odlučnost da uprkos varvarstvu srpske opsade pred ravnodušnim zapadnim očima, uporno i svojim stvaralačkim vrhuncima, kakve iznude ekstremne okolnosti, nastavlja najbolju tradiciju pripovedaka Isaka Samokovlije i treperavih elegija Izeta Sarajlića, lirskih gradskih spevova Abdulaha Sidrana i potresnih svedočenja Dževada Karahasana: tu, u tim gradovima književnih snova, tu sam kao kod svoje kuće '