Bog je upozoravao narod preko proroka i poticao ih na pokoru i obraćenje, budući da nisu poslušali, neprijatelji su ih napali, razorili gradove i odveli ih u zatočeništvo: " U uličnoj prašini leže djeca i starci; moje djevice i moji mladići od mača padoše (Tuž 2,21). " U trećoj poemi, prorok piše o svojoj bijedi i patnjama te otvara prostor nadi i boljim danima: " Jer Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek: jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi (Tuž 3,31 - 32). " U slijedećoj poemi, prorok tuguje nad gladi i lošim prilikama u gradu i vjeruje da je grijeh iskupljen pa neće biti novih progona.