I koliko god realan svijet bio dočaran sada već klasičnom dogmaškom posvojenicom (digitalnom) kamerom iz ruke (te time tjerao na mučninu pri preblizom sjedenju kod ekrana) i koliko god njegove boje bile tmaste, ofucane i isprane (empatizirajući životnu pustoš), toliko se (fascinantne produhovljene) pjevano-plesne točke (koje funkcioniraju kao svojevrsni Selmini onirični intermezzi) odlikuju pomno koreografiranim klasičnim snimkama punim kolorita.