" O čemu će pisati Pavleš - to mu je, međutim, potpuno jasno - to što literatura nosi u sebi proturječnost ma koliko se međusobno mogle pobijati.No, ipak, sve to čini nedjeljivu stvarnost koja je aksiom svega u nižim sferama života, poglavito u predvodnici percepcije svijeta koji bježi od stvarnosti u svoje vječne oprečnosti Takva je literatura u zanosnom skladu, pa ne će morati uzajmljivati svoju simboliku iz izblijedjele prošlosti, štoviše, najavljivački će plijeniti neposrednu stvarnost.Jer za literaturu nema spasa bez potpuno duhovne slobode i cjelovita shvaćanja prirode bez ikakve domišljatosti i primisli " A kada dođete do kraja (ako ste strpljivošću vlastite dobrohotne pažnjestigli i do ovdje) molim vas nemojte posustati.Molim vas nemojte posumnjati da se autor ovog eseja obraća samo čojeku koji se leđima mu okrenut obraća drugom čovjeku.Leđima okrenutom ka trećoj jedinski svoje biološke vrste.