3. Prva odrednica izabranoga naroda jest Božja objava i njegova Riječ upućena ljudima.

Evanđelje je ponovno pred nas iznijelo niz imena, neobičnu simfoniju prošlosti izabranoga naroda u tri stavka, s naizgled jednakim ritmom.

Isto tako, ona priznaje da su »svi Kristovi vjernici, Abrahamova djeca po vjeri, uključeni u pozivu istoga patrijarha i da se spas Crkve otajstveno predoznačuje u izlasku Izabranoga naroda iz zemlje ropstva«, te ističe da »iako je Crkva novi Božji narod, neka se ipak Židovi ne prikazuju kao da su od Boga odbačeni i prokleti, kao da bi to proizlazilo iz Svetoga pisma« (br. 4), te na kraju zaziva »Boga, Oca sviju«, jer su svi »sinovi Oca koji je na nebesima« (br. 5).

U njima, u njihovom supružničkom odnosu i obiteljskom domu zrcali se baština života i vjere izabranoga naroda, vjernost savezu pradjedova, kao i otvorenost za Božju novost koja ih izabire i stavlja za same suradnike u povijesti spasenja, u utjelovljenju Sina Božjega u naš svijet.

U Izraelu je živjela ideja da bi Jahve mogao ujediniti sve narode u vjeri praoca Abrahama i da je to zadaća izabranoga naroda.

Povijest izabranoga naroda u Starome zavjetu zapravo je veličanstveno hodočašćenje na putovima vjere: izlazak iz Egipta, prolaz kroz Crveno more, putovanje kroz pustinju, kušnje i grijeh, ulaz u obećanu zemlju, hod u babilonsko izgnanstvo te povratak iz njega u staru domovinu.

U Starome Savezu se Bog preko Izabranoga naroda objavljivao svim prostorima i vremenima.

Misleći to otajstvo, ono najdublje naše kršćanske vjere i Crkve, sjećamo se izazova biblijske starozavjetne poruke, dane već proroku Ezekielu: Bog ne samo da se želi nastaniti u svom narodu, nego naviješta da za sva vremena, duboko u srcu svoga izabranoga naroda, želi izgraditi svoje svetište (usp.

Prorokov tekst opisuje odnos ljubavi između Boga i njegova naroda, kroz strpljivi postupak stvaranja i ponovnog stvaranja izabranoga naroda po rukama božanskoga Lončara.

Tumačeći u homiliji liturgijska čitanja biskup Šaško je istaknuo kako je hod izabranoga naroda pustinjom stvarna slika kušnje kojoj je podvrgnut svaki vjernik.

U Hebrejima 2,17 - 18, autor piše: " Zato je u svemu morao postati sličan svojoj braći da bude veliki svećenik milostiv (prema ljudima) i vjeran u odnosu prema Bogu da okajava grijehe (izabranoga) naroda.

Ona se od davnine zrcali kroz povijest izabranoga naroda.

Danas slušamo o pozivu Izaijinu, o pozivu Izabranoga naroda, o pozivu Ivanovu.

Iz posebne povijesti izabranoga naroda Sabor izvodi praeparatio evangelica, tj. vidi sve događaje povijesti spasenja u svjetlu Isusa Krista.

Njegovo su lice naviještali proroci; prema njemu su usmjeravali srce izabranoga naroda koji je često zaboravljao Božja dobročinstva i otklanjao se od Saveza, tražeći svoje putove.

Čitamo o nerazboritoj želji onih koji su trebali biti vođe Izabranoga naroda da Isusa uhvate u riječi i da ga optuže.

Od sačuvanih predaja nastalo je pripovijedanje o počecima izabranoga naroda, od Abrahama, preko Izaka, Jakova i Josipa koji je na neobičan način završio u Egiptu (Post 12 - 50).

Nakon biblijske Prapovijesti, u kojoj je riječ o počecima svijeta i čovjeka (Post 1 - 11), biblijski pripovjedač se posvećuje kazivanju o prapočecima izabranoga naroda Izraela.

U njegov lik utkane su brojne crte života izabranoga naroda s Bogom, ponajprije čovjekova poslušnost i Božja vjernost.

Spominjući kako je Izrael jedini među narodima primio zakon od Boga i kako je to prava mudrost izabranoga naroda, Papa je istaknuo da je to dar nad kojim se valja radovati a nije plod neke vlastite genijalnosti što se može izroditi u trijumfalizam.

Dati Bogu Božje, u shvaćanju Izabranoga naroda, znači sjetiti se da si stvoren od Boga i da potpuno pripadaš Bogu.

Više nije riječ samo o Njegovoj prisutnosti usred stvorenja i Izabranoga naroda, nego je riječ o nečem neizrecivom: riječ je o Bogu s ljudskim licem, o Bogu koji postaje čovjekom.

U ovim imenima je sadržana sva povijest izabranoga naroda.

Abrahama, rodozačetnika izabranoga naroda, onoga kome je obećano da će u njemu biti blagoslovljeni svi narodi, i Davida, čiji će potomak po židovskome vjerovanju biti Mesija.

Evanđelist Luka, evanđelist Kristove ljubavi prema čovjeku, njegovih koraka, dodira i pogleda, pisao je evanđelje zagledan u događaje iz povijesti sužanjstva izabranoga naroda.

Žalosno je što se u povijesti Božjega izabranoga naroda tako često ponavljaju tužne priče o otpadu i kazni.

No, Bog koji prebiva usred Izabranoga naroda, zbog njihove nevjere, zna uvijek iznova svoje lice sakriti, a tada se događaju nesreće i zla Izabranom narodu.

On, Šet, a ne Kain, bit će nositelj buduće loze od koje će poteći i Abraham, praotac izabranoga naroda, ali na kraju i sam Isus.

Kao što je razaranjem Jeruzalema biće izabranoga naroda došlo do granice utrnuća, nešto se slično dogodilo i s čovjekom koji je u ono vrijeme bio pogođen bolešću gube bio je neprihvatljiv za društvo do mjere nepostojanja.

Taj Hram je građen 36 godina i postao je simbolom jedinstva izabranoga naroda, zatim istinskoga kulta i Božjega prebivanja, u kojemu je u Svetinji nad svetinjama stajao Kovčeg s Deset Božjih zapovijedi.