Na drugoj strani izbijam na ulicu Oranice (POZOR - opasan prijelaz preko ceste) i prelazim u kratku ulicu Vrbovski put koja završava kod mosta na potoku Vrapčaku.

Naravno da griješim i nakon kratkog i napornog bauljanja izbijam na cestu serpentinu-dvije više od planiranoga (čisto da se zna: gubljenja i brojne nedoumice sastavni su dio svih mojih odlazaka u prirodu).

Ili na GO očekujem kad ću biti pozvan da izbijam 3 - 4 ture pa opet na GO, pa ako se to proteže i u drugi mjesec isti scenarij.

Izbijam iza ugla i ugledam gomilu ljudi, vatrogasce, dim.

Izbijam napokon na Dunajsku, vidim nebodere koji su kod cilja na Kongresnom trgu, radim nogama ali se oni slabo približavaju. 37., 38., 39., 40. km, preračunavam i vizualiziram daljinu na naš Marjan, sad sam na Benama, evo me kod kućice... dolazim do podvožnjaka i moram 30 m ić uzbrdo i nisam siguran da ću moć, možda ću hodati.

Da imaš pravo, ali sam sad u govnima i što više odugovlačim gore pravim a opet ne izbijam iz glave ideju da bih ipak mogla odglumiti.

citam vase postove dugo.... ajmo bre zene, glave gore.... ko im mother... ja klin klinom izbijam, doduse nikad s ni sa kim do kraja nisam isla, ali zato flertujem, dusu vadim sms-ovima, a na fejsu haos pravi... i cim se zagrejem za jednog, ja odmah ukljucim drugog... ali meni je sve to zezanja radi... neka pate, neka crknu... obozavam kada se lome oko mene, kruze, opcinjeni su mojim izgledom, a kada treba dalje verujte mi da niko nema petlju..... ja se zezam sa frendicama, ja jadna i kad hocu niko me nece, jer lepota i sreca ne idu zajedno.... mada trenutno ima jedan dobrica pravi, i to moj dr koji me leci.... jaaaoooj sta sam mu od zivota napravila.... da mi ozbiljan covek blizu pedesetih izjavljije ljubav.... nisam ravnodusna... mnogo je zlatan, al smo oboje u braku.... a ja volim samo da se igram..... i da me neko voli..... a ja da volim to od mene ni muz da cuje.... mnogo mi je lakse ziveti bez emocija.... a sada ih ima.... nego ja udarim sve na odnos frend frendica..... jer je tako najlakse i niko nece biti povredjen.... ali ce mi slucaj dr-pacijent doci glave.... jedino sam o njemu i razmisljala za nesto vise.. nema iskustva ama bas, i plasim se samo iz jednog razloga-da mu ne udari u glavu, pa poblesavi i previse se veze za mene, a ja ne zelim obaveze i probleme i stalno mu naglasavam da prema meni nema nikakve obaveze... dopisujemo se, cmoknuli se par... i on se ko malo dete odmah uplasio da ne trazim da se razvodi.... koliko je naivan, kao malo dete.... ko se razvodi posle jednog cmoka...... pitam vas sta da radim s njim.... stariji dosta od mene 14 godina.... dobar, zlatan, iskren, veze sa zenama nema... a ja radim s njim sta hocu..... zelim ono s njim, ali kako da to ostane samo avantura... ne zelim da ga povredim... jel moguc sex i posle nastaviti frndovanje???????

Dobre, nesto bolje i one koje jos ne izbijam iz glave.

I konačno, uz posljednji napor, nošen samo snagom volje, već gotovo sasvim bez snage, dok mi noge drhte prijeteći me srušiti na koljena, izbijam na sam vrh brda i onaj je ludi napor iza mene i preplavljuje me ogroman osjećaj zadovoljstva kojeg pruža pobjeda.

Jednim Markovim nedolaskom izbijam na prvo mjesto i počinju špekulacije, kombinacije, predviđanja i očekivanja.

A desert je zaokružio priču, vidio sam da izbijam na vrh, pa sam se posebno oko njega potrudio - kaže Dragan.

Sad mi je dopizdio ovaj drugi dio vlakića u kojem su se združili najtrapaviji, tak da ih na povremenim proširenjima prestižem jednog po jednog, i na možda najstrmijem dijelu izbijam na čelo kolone i opet se uvjeravam koliko je mračnije kad si solo.

Izbijam van nakon 20 - tak minuta na podnici oblaka od jedva 2.000 feeta od zemlje.

Lijevo ostavljam Babin vrh i ubrzo izbijam na sam vršni greben.

Uglavnom idem po nekakvom osjećaju mračnjaka pored žičare, pa uz brijeg i izbijam na Leustek.

Produžujem istim smjerom, presjecam dolinu Dobre i vozeći putem koji sam svojevremeno dobro upoznao pješice dolazim do Generalskog stola - na Jozefinsku cestu izbijam kod danas zatvorenog Borika, nekoć prave referentne točke ovoga kraja

Nešto prije GP Maljevac, koji vodi ka Velikoj Kladuši, ponovo izbijam na asfalt, i onda zavojitom uskom cestom nastavljam do Cetingrada.

Ponovo po zidovima plešu tamne sjene, prizivane davnim sjećanjima... ponovo iz vatre izbijam slovo po slovo tvog imena i ukrašavam ga bijelim biserima...

Negdje pod " koljenima " planine ponovo izbijam na asfalt kojim se spuštam u dolinu Une; u ovim krajevima nisam nikada bio - sve mi je novo i nepoznato

Izbijam na cestu koja povezuje Zdihovo i Trošmariju - presjecam je i nastavljam trasom Karoline još komad, do Osojnika, gdje napokon moram tražiti obilaznicu; odlazim preko Vučnika za Vrbovsko - Karolina je na toj dionici dijelom izgubljena u šumi a dijelom pokopana pod novim autoputom za Rijeku.

Izbijam na Kvaternikov trg tu je uvijek kraval.

Opet iz vatre izbijam šifru tvog imena i gorkim okusom života utapam je u nebo boje čelika, da bih umrla smrću Senece i probudila se na davno zaboravljenim obalama.

Opet iz vatre izbijam tvoje ime i kitim ga bijelim biserima...

Iz vatre opet izbijam gorke šifre tvog imena, srce se lomi i nestaje u zgaženoj travi na kojoj moje stope nisu ostavile trag... kako pjeva D.

Tek kod aerodroma ponovo izbijam na magistralu, ali vrlo brzo odlazim do Cavtata

Na početku cesta ima vrlo neobećavajuću makadamsku dionicu - sipki, duboki makadam koji se razmiče pod kotačima pa njime plovim kao po vodi - ali kasnije opet izbijam na asfalt i pratim Peruču ka jugo-istoku.

Ne časeći časa štiklom joj izbijam zub, a oštri brid cipele razderuje joj arkadu.

Mogu da budem dobar i loš, da ne izbijam tri meseca iz kuće i isto toliko ne ulazim u nju, ali uvek ću biti to što jesam

U kristalnom zrcalu promatram konture svog lica... vidim da su moje sjene zagrljene, vidim da opet iz vatre izbijam gorku šifru tvog imena i bacam je prema zvijezdama... Noć tišine, kao Pariz u proljeće, noć tišine i čudnih hladnih mirisa što mi dolaze i sjećaju na travanjske šetnje Gornjim gradom.

Pri udaru izbijam 4 zuba i rasječem bradu.