Samo dopusti da izdahnem na njegovim usnama...

Josh jedan dan pa dobro zasluzhen odmor... idem na rajski otok moje sreche... mjesto gdje se osjecham kao ja... ona prava ja... mjesto gdje izdahnem i to je to... nosim kameru, ali kako idem punit svoje baterije, nadam se da mi to neche zauzet svu energiju i vrijeme i da chu se sjetiti praznit ove iz foticha... no dobro... eto vam i male enigmice... gdje idem? dole vam ostavljam dva ex posta posvechena tom mjestu... idem se najest, napit, isplesat, nagledat se sunca, bacit se u more pa makar bolilo... jako sam sretna... pusa:))...

U Scapinovim spletkama u posljednjem prizoru glumi umirućega Scapina ne bi li mu nasamareni starci oprostili nepodopštine i to što ih je opelješio, pritom im se još rugajući: »Da, gospodo, prije nego izdahnem, zaklinjem vas od svega srca, da mi oprostite sve što sam vam učinio, a osobito vi, gospodine Argante, i vi gospodine Geronte.

Slušala sam svoje disanje i bila koncentrirana da svakim izdisajem izdahnem bol.

Evo današnji dan mi je počeo ugodno.... kad sam se digla sve sam nabrzaka obavila i ošla na odbojku... mislim tamo mi je bilo zakon.... zabavljali smo se a igrali... ovjek pobjede našu ekipu... ali da se i to sredit.... falilo nas je pa onda... i da još da napomenem danas i imam nastup s mažuretkinjama pa držte mi fige..... još i neznam baš kako će to proć.... ali nadam se da će biti super... i evo još da se malo nasmijeta ali naravno ako vam je smiješno: Zamisli, - kaze Ibro zeni - ovdje u novinama pise: kad god udahnem i izdahnem, jedan covjek umre

Inače jako boli kada skroz izdahnem, no kada najviše udahnem onda manje boli.

- Tu ću skoro da izdahnem, tu ću skoro da usahnem, na našem plavom, plavom valu, na našem bijelom, bijelom žalu; i sve ću naći što sam trebo pod tvojim svodom, Sveto Nebo, plaveti sunca i vedrine nad zemljom stare domovine.

ja se sjetim tebe dok se probudim.. ja se sjetim tebe dok zaspim.. ja se sjetim tebe dok otvorim oci.. i dok zatvorim isto.. ja se sjetim tebe dok udahnem.. i dok izdahnem.. i kad se vise nebudem budila ja bum se sjetila tebe.. i dok budem zauvijek zaspala.. ja budem se sjetila tebe.. i kad vise nem sposobna otvoriti oci ja bum se sjetila tebe.. i dok budem ih zauvijek zatvorila ja bum se sjetila tebe a i dok vise nebudem sposobna disati ja bum se sjetila tebe..

Ako me banke i okrune užarenom krunom bolje da izdahnem brzo nego da crkavam svakoga mjeseca ispočetka.

Poštovani, imam problem s lijevom rukom koja me boli na dodir (kada diram kost) ili kada jako izdahnem ili se nakašljem.

Peti se po njemu, prostirati, protezati, rastezati, saginjati dobro dođe kao vježba, ali nekada izdahnem

Stoput da izdahnem, ali žudnja me šiba prema tvojim dvorima - Venero, moja lijepa gospođo

- Ako ne izdahnem možda me ne čuje.

Zadnji puta izdahnem tužno u regulator, ispuštajući pri tome zvuk poput tužne morske krave pa krenuh na izron...

Daj mi milost da patim ljubeći te da te volim trpeći te da jednog dana izdahnem ljubeći te i osjećajući da te ljubim.

Sjednem, izdahnem, koncentriram se i radim.

Ali danas, stići ću samo ako ne izdahnem ubijen sudbinom...

Nitko ih nije vidio onakve kakve zapravo jesu, jer napravio sam neke meni važne preinake, u našim stihovima udahnem i izdahnem i ponekad nedostaje jedan zarez koje okreće svijet.

O podaj mi milost... da jednog dana izdahnem ljubeći te i osjećajući kako te ljubim.

Da zastanem na trenutak usred blata i snijega, da udahnem i izdahnem dok su se suze miješale s osmijehom olakšanja.

- Molim vas, meni zlo, - zlo, da sam mislila, sad je svemu kraj, - pošaljem po njega, jer drugoga nemamo ovdje na selu; ah, zao je taj ladanjski život, - istina, došao je odmah, no ja ležim - ležim baš u grčevima, samo da ne izdahnem, - on me pogleda, namrgodi se i grubo poče vikati: »Ta ništa vam ne fali, prenajeli ste se, - zarad takove malice ne zovite me više« - Šta velite vi na to?

Volim ovdi da izdahnem nego da oholim lažima pristanem.

nije me bilo. bila sam u svijetu koji se zacrnio boli, stresom, patnjom i mržnjom. i nisam vidjela od tog crnog oblaka bijeli zrak. i bila sam prožeta tom crninom dokle sam ju udisala... ali došlo je vrijeme da izdahnem, a izdahnula sam bijelinu. i sada je grad bijel.

Nekakvo olakšanje, kao kad udahnem i izdahnem punim plućima.

Ništa mi nije draže kada se vratim kući, mrtva umorna legnem na trosjed i duboko izdahnem.

O, daj mi bar da ovaj tvoj znak - sliku tvoga raspetoga tijela grlim i ljubim i u boli ljubavi u vrućem cjelovu izdahnem.

a da te jednostavno pustim? udahnem duboko, izdahnem tugu, i prestanem se buditi iz sna zgrčenih ruku kao da pokušavam uhvatiti niti prošlosti...... a da možda krenem dalje? tihim neprimjetnim korakom s maskom ponosa na licu i osmijehom...... ili da se prepustim boli?... no borca u meni nisi ubio, samo jako rastužio, i možda te baš zbog toga neću preboljeti... učinio sve kako treba, ali ipak otišao...

Izdahnem šumno, podignem pladanj, premjestim ga unutra, zatvaram vrata, pa ga opet podižem, nosim k stoliću, mozak mi radi 200 na sat.... baš mi ovih nekoliko sekudi hoda treba da se saberem

Nemogu vise biti ovdje, bacam polu popusenu cigaretu na pod, stanem na nju da je ugasim, izdahnem posljednji dim koji je jos bio u meni sa suzom u ocima...

Sa smješkom se okrenem i izdahnem...