Duboko udahnem, naredim samom sebi pribranost: ne smijem dozvoliti da me isprovocira, moram vladati situacijom, moram voditi igru...

Uvijek kad zgotovim s čitanjem neke knjige, pažljivo je zatvorim, duboko udahnem, ostanem u istom položaju neko vrijeme i razmišljam.

Zastanem sekundu, duboko udahnem, kratko pokucam i otvorim široka vrata bolesničke sobe.

Po noci me napadaju osjecaji ljubavi kad se topim kad duboko udahnem i oci sklopim.

Kada ja mojoj maloj mjenjam pelene, najprije duboko udahnem, i onda sve ide munjevitom brzinom dok pelena ne nestane u posebnoj kanti (hermetički dihta).

I dok vozač daje gas, ja duboko udahnem pa zavapim:« O Bože, hoću li ikad više vidjeti svoju Hrvatsku? »

I dan danas se nisam navikao, nego duboko udahnem prije nego što se uhvatim posla, i naravno sve obavim što brže.

Sjednem, zapalim cigaretu, a prestao sam pušiti prije šest mjeseci (osim kad si popijem), duboko udahnem par dimova, otpuhnem i iz nosa iskopam trocentimetrenu smolenu trakavicu, buljeći u ornament na tepihu.

Kad osjetim njegov napad, duboko udahnem i sagledam situaciju kakva jest.

Zrak koji me omami, svjež, kada siđem s vlaka na Pećinama i duboko udahnem.

Jednostavno duboko udahnem i uronim u predstavu.

Što se mene tiče, reagiram različito, no najčešće duboko udahnem i pokušam se smiriti.

Ajme samo da se riješim i duboko udahnem zrak

Kad poobavim sva pobrojana događanja, ostaje mi taman vremena da duboko udahnem i krenem u slijedeći krug, predbožićni.

I dok tako, baš kao u pjesmi Branimira Štulića, tonem u mrak i rem-neizvjesnot dubokog sna, popraćenog ubrzanim titrajima očnih kapaka, ja duboko udahnem pa zavapim:« O Bože, hoću li ikad više vidjeti svoju Hrvatsku? »

Dragi i ja imamo ritual - svake godine otputujemo na Formulu 1 u Monzu (jer naravno njegova draga ne može bez toga:)). i baš svake godine, nakon 7 sati vožnje, sva ukočena nakon spavanja u autu, razmrljane šminke (ajd maskara mora biti), nakon smrzavanja na Autogrillu (gdje se MORA stati zbog silnih čokolada), presvlačenja u autu (ne daj Bože da vidimo kojeg vozača a ja u neprikladnoj odjeći), uđemo kroz vrata koja nas dijele od staze, stanem, uspravim se, prođem prstima kroz kosu, popravim haljinicu, duboko udahnem i nabacim najveći mogući osmijeh i nitko mi nije ravan:) Moj dragi samo prokomentira: Ovo ne bi mijenjao za milijardu eura

Ponekad vidim Facebook statuse prijatelja kako idu na Sljeme i poželim da sam tamo, ali onda pogledam oko sebe, duboko udahnem, upijem sve što me okružuje i znam da sam upravo tamo gdje želim biti ".

Ovo je bio mozda i prvi period u ovoj godini da kazem da nisam imao vremena da se istinski odmorim i duboko udahnem.

Također, iako ponekad reagiram panično u prvi tren, pa i suzama i samosažaljenjem, iako ponekad brinem previše (čemu ste svemu ovdje već svjedočili), nije mi potrebno puno, ma ne broji se ni u satima najčešće, da se dignem, duboko udahnem i mislim usmjerim prema onome što mogu napraviti.

Ceki, prije 51 d 7 h Svake godine kad dodjem doma, zastanem u " skveru " gospodina Uskovica i duboko udahnem miris obradjivanog drva i novog drveng broda, naslonim se na drveni " skrip " za koji ne znam godinu postanka, mozda vise od sto godina jer mislim da je to od Mladenovog dida.

8. U Klobuku nas već odavno čekaju... Staro idilično hercegovačko seoce, baš kao nekad, možda ne puno drugačije od doba kada su u njemu živjeli i rađali se braća Barbarići... Sluga Božji Petar, na čijem grobu u Travniku smo se jučer pomolili, i fra Marko, 80 - godišnji starac, kojeg su partizani ubili, zajedno sa svim ostalim širokobriješkim fratrima i mučenicima, koji su se zatekli u samostanu, fatalne 45. godine... Obadva kipa su tu, krasno uređen cestovni prilaz, s velikim križem na početku, obnovljena kućica, pretvorena u svojevrsnu kapelu, braća Barbarići u kipovima, u vitrajima, i posebno u srcu i molitvama... Gospođa u crnini iz susjedstva nam prilazi, raspituje se, ona je u rodu s Barbarićima, muž joj je prošlo ljeto umro od raka... Ja sam Ćavar, iz Širokog Brijega, i riječ po riječ, ispadne da mi žena zna mamu, i da su se zadnji put vidjele na Rebru, gdje je ona pratila svog sada već pokojnog muža, a mama pratila jednu staru bakicu, priča mi gospođa " Čini mi se da je to bila sestra njenog muža... "... I ja fascinirana shvatim da se radi - opet o Tetkici... Na čijem grobu u Širokom Brijegu smo se upravo pomolili, koja mi je često pričala o braći Barbarić, Petru i posebno fra Marku, kojeg je osobno poznavala sa svetih misa i ispovijedi... I opet malo zastanem, i duboko udahnem... Uz znakovite boje na nebu, i prekrasan hercegovački zalazak sunca...

Osjećam svoja stopala dok lagano ulaze u more, pogled mi putuje daleko prema pučini, duboko udahnem i zaranjam u morsku dubinu.

Duboko udahnem i stisnem zube, znajući što se sprema...

Živim na Trsatu, to je gradić na brdu iznad Rijeke, samo da duboko udahnem, uh, ajmo dalje.

Prije nego počnem vrištati ili se žalostiti duboko udahnem i svjesna sam da 16,5 mmol nema veze sa ne savršenstvom.

Tu se ja zagrcnem, zahliknem, duboko udahnem i shvatim da ne znam.

Duboko udahnem i osjetom primijetim onaj posebni miris Zagreba.

Izvlačim metalni četverokut ispod nahtkaslića, lupnem ga nogom da se pojavi display, duboko udahnem i pobjegnem se dopišati, skinuti gaće i sat.

Kad se presavijem osjetim bol, kao i kada duboko udahnem.

Kad sam o svemu što trebam napraviti razmislio, tri puta duboko udahnem i, dok stavljam dijabolu u pušku, razmislim još jednom što trebam učiniti kako bih pogodio što bliže sredini, o tome kako staviti kundak u rame, ruku ispod puške, kako poravnati krugove na diopteru i o još dosta stvari koje moraju biti ispravno postavljene.