Pa ništa... nekako si mislim, poštovana Kosor, da bi bilo tako lijepo, tako čovječno, tako humano, tako hrvatski, tako građanski, tako manjinski, tako heteroseksualno, tako homoseksualno, tako animalno, tako lezbijski, tako faunski, tako floralno, tako srpski, tako ciganski, tako evropski, tako ustavno, tako logički da nakon sve ove muke, nakon svih ovih porođaja, nakon konstantnog daveža, lažnog osmijeha, tužnog trijumfalizma, nespretnog izvlačenja, izvrtanja riječi, izvrtanja smisla, izvrtanja logike, jednom riječju teškog izmotavanja, stanete pred kamere nakon Dnevnika, napravite frizuru, odjenete onaj crveni kostim što vam ističe struk, stavite broš, uzmete torbicu koju ste imali s Obamom, duboko udahnete, al ' ono, baš duboko, duboko, zagledate se u oči svakom Hrvatu i građaninu, al ' ono, baš hipnotički, sugestivno, da nas prođu srsi k ' o od Mate Granića, i napokon kažete: