jedan je ćutke priznavao da je ubica, a kasnije je rekao da nije. razlozi su irelevantni, bio je dužan da kaže istinu. a sve okolnosti ukazuju da je on ubica, ima nož, nad tijelom je, priznaje. ovaj drugi osim priznanja nema dokaza da je ubica, osim svoje izjave. ali tvrdi da je griješnik, a tvrdnje griješnika se moraju pomno provjeriti. šta onaj radi sa nožem nad tijelom? to se protivi zdravom razumu. predaja to ne pojašnjava. kakve su to nejasne okolnosti? zašto bi mi vjerovali onom drugom, jer ništa ne ukazuje na njega osim njegove izjave? kakav je postupak proveden radi utvrđivanja istine? to se ne vidi iz predaje. meni ona više liči na jednu didaktičku hikaju nego na stvarni događaj, ili je isti uveliko parafraziran sa mnogo izostavljenih detalja. suprotan je krvnom pravu. bez mogućnosti da se objektivno, racionalno, utvrdi pravi ubica, bez današnjih mogućnosti, ko može tvrditi ko je zaista ubio. zašto povjerovati da je jedna izjava tačna, a sve ukazuje da nije? kakva bi smutnja nastala kažnjavanjem bilo kojeg od dvojice. ja bih obojici naredio krvarinu da plate, ili ih pogubio. uvođenje neke metafizičke dimenzije u ovo rješavanje zasnovalo bi krajnju nesigurnost, i suprotno je Božjoj Knjizi. moj prijatelj je bio vojni sudija. desi se da je zatvorenik pretučen, jedan čuvar ga je pretukao od dvojice. ne zna se koji. i neće oni da priznaju. onda on osudi obojicu, jer kako reče, zna se da je zatvorenik pretučen, to je materijalna istina, i zna se da su samo njih dvojica to mogla učiniti, a neće da kažu koji je. onda su obojica krivi. i ova dvojica su se vezala, protiv jednog su materijalni dokazi, protiv drugog njegova izjava. šta je jače? ako se ne bi moglo provjeriti, obojica su krivi.