Jakobiti su bili kršćanska (monofizitska) sekta u Siriji, gdje su nekad vladali Hrvati države Huravat.

Jakobiti su bili pristalice Jamesa II Stuarta, katoličkog kralja kojeg su englezi svrgnuli da bi doveli na prijestolje protestanta Williama Oranskog.

Stuarti su još sto godina pokušavali povratiti engleski tron, a zadnji je umro kao kardinal negdje 1807 ili tako nešto. no u svakom slučaju, jakobiti su imali puno pristalica među Highlandskim Škotima, i uglavnoms e oslanjajući na vojsku highlandera odnijeli su nekoliko pobjeda nad neuvježbanom engleskom vojskom uglavnom čistom težinom divljeg juriša. osim toga, englezi su imali te plug-bajonete koji su im efektivno onesposobili puške nakon što bi bili montirani.

Što zbog nove tehnologije, što zbog nedostatka ljudstva, jakobiti su popušili, a englezi se krvavo osvetili highlanderima, počinivši mnoga zvjerstva, raseljavajući ih i efektivno uništili njihov dotadašnji način života.

A jakobiti i nestorijanci tek su nakon 1000. godine načinili više liturgijskih formula, primjerice anafora, negoli Grci melkiti, čije liturgijske knjige nisu dobile više ništa novo nakon njihova odvajanja od Rimske crkve, izuzevši neke zbirke himana koje su sastavile raznorazne osobe, te su dodane bogoslužnim knjigama.

No ova vrst molitava ne pripada temeljnoj sastavnici liturgije, poput anafora, blagoslova itd. koje su sastavili suvremeni jakobiti i nestorijanci, čiji tekst ili spomen možemo pronaći u Renaudotovu djelu o istočnim liturgijama, [ 1 ] ili u Asemanijevoj Istočnoj biblioteci. [ 2 ] Međutim, čitatelj bi pogriješio kad bi pomislio da smatramo ovakvo izobilje znakom napretka.

Bili su to kršćani svih obreda: armenski katolici, armenski gregorijanci, sirijski katolici, sirijski jakobiti, kaldejci, nestorijanci, protestanti.

U njoj su utočište pronašle mnoge kršćanske zajednice, kao što su maroniti (libanonski katolici), jakobiti (sirijski pravoslavci), melkiti (grčki pravoslavci), nestorijanci, Armenci, pa čak i Etiopljani.

U kasnom Srednjem veku rasklimana Rimska crkva je dobila sijaset monaških redova, od kojih su se mnogi izdržavali od prosjačenja, umesto da duhovan život dopunjuju zanatskom delatnošću od koje se mogu izdržavati, bez da budu na teret drugome: »Jedni se raduju što nose ime franjevaca, a među njima su koletanci, mala braća, najmanja braća, bulisti; drugi su benediktinci, bernardinci, brigitinci, avgustinci, vilhelmiti i jakobiti, kao da je premalo samo ime hrišćanin.« (Erazmo Roterdamski: Stultitiae laus 54 prevod: Darinka Nevenić-Grabovac) - Istovremeno posvetovljena Crkva je podčinjavala sebi monahe i kalogerose (' dobre starce '), bilo da su oni živeli pustinjački ili kenobijski (u manastiru, kampu ili lavri; treba znati da su pojedini monastiri sa hiljadama monaha u sebi zapravo bili posebni gradovi, posebne pomesne crkve, koje su imale pravo na svoje sveštenstvo), ne dozvoljavajući da se čuje i uvaži njihov glas trezvenosti, koji je pozivao na siromaštvo, uzdržavanje, podvižništvo i jednostavan život.

Tako je uređeno da su vlasnici bazilike: katolici, pravoslavni Grci, Armenci, Kopti, sirisijski Jakobiti i etiopski kršćani.

Vjerska je razlika postala glavna jer su u ratu u 17. stoljeću, i kod Cromwellove invazije, i u bitci kod Boyne kad se na irskom tlu vodila bitla između katolika Stuarta (Jakobiti) i uveženih nizozemskih protestanata (kći Jakova i njen nizozemski muž, protestanti) - na istoj strani bili tzv. Old English, ili stariEngelzi, naseljeni u Irskoj prije reformacije, koji su dobrim dijelom ostali katolici, zajedno s Ircima - dok su invazori bili novonaseljeni engelski i škotski protestanti