Protiv tog općeg mjesta, treba uvijek iznova ukazati da nas Moć uvijek interpelira, obraća nam se, kao rascijepljenim subjektima; da se, kako bi se mogla reproducirati, oslanja na naš rascjep; poruka kojom nas diskurs moći bombardira po definiciji je nekonzistentna, uvijek postoji jaz između javnog diskursa i njegove fantazmatske podrške; daleko od toga da je to neka vrst slabosti, znak nesavršenosti Moći, taj rascjep je konstitutivan za njezino djelovanje. što se toče takozvanog postmodernog oblika subjektiviteta koji odgovara kasnom kapitalizmu, treba napraviti korak dalje: postmoderni subjekt je neposredno, na nivou javnog diskursa, konstituiran kao nekonzistentna mješavina mnoštva subjektivnih pozicija (ekonomski konzervativni, ali seksualno prosvijetljeni yuppiji itd.)