U tom su pravopisu uhićenje i hapšenje, susjed i komšija, žlica i kašika posve ravnopravne riječi, a što džanika, džanum, akšamlučar, kašičkanje, kašikanje, solistkinja i slična unitaristička jednačenja, rade u pravopisu koji se zove hrvatski, to valjda samo autor i izdavač pravopisa znaju - izdavač je toga pravopisa Slavko Goldstein, a trenutačno je taj izdavač savjetnik ministra znanosti, Jovanovića.«

Pokušat ću danas-sutra skenirati tekst Slavoja Žižeka o tom famoznom građaninu i mjestu jednačenja svih društvenih razlika, pa da se vidi nevjerojatan ponor tog problema.

Tako pokojni lingvist Miro Kačić svjesno piše u svojoj sjajnoj knjizi« Jezikoslovna promišljanja »: svijesno (a ne svjesno-stariji oblik koji su rabili i Miroslav Krleža, Ljudevit Jonke itd.), izvlastba (unatoč odbacivanja u pravopisu sklopa stb: izba, a ne istba), razvrstba (isto), sredotočba (slično svjedočba, a ne svjedodžba-dakle odbacivanje jednačenja po zvučnosti zbog jasnoće), dopunbeni (a ne dopumbeni, što bi bilo slično riječi stambeni) i sl.

Također, u bilo kojem službenom pravopisu postoji stanovita nesigurnost ili manevarski prostor: tako, iako se propisuje zbog jednačenja po zvučnosti da nema sklopa bs - i bk -, u praksi se pojavljuje u latinizmima: substandardni, subspecijalistički, subkategorija,......, ili riječi kao predkršćanski (uz pretkršćanski), predkopernikanski, podkategorija, i sl.

Dakle, iako je hrvatski pravopis standardiziran, recimo, 97 %, ostaje određen broj slabih mjesta koje će ili ostati ovakve, ili će se mijenjati, najvjerojatnije u pravcu odbacivanja jednačenja po zvučnosti koje čini neke riječi besmislenim i bizarnim: narudžba je nebuloza kraj naručbe, predodžba kraj predočbe,.... - samo to nije uvijek vidljivo zbog navike.

Ili preciznije: proizvodi koncentrirano privatno vlasništvo; koncentrirani apstraktni rad = vrijednost kao, kako se pretpostavljalo, tek puko sredstvo jednačenja vlasništvom razdvojenih konkretnih, korisnih, radova.

I da ih njihova iluzija jednačenja volje i moći prije ili poslije vodi u sramotu ako ne i u propast.

Pokušat ću danas-sutra skenirati tekst Slavoja Žižeka o tom famoznom građaninu i mjestu jednačenja svih društvenih razlika, pa da se vidi nevjerojatan ponor tog problema. " Naravno, ova očajnička potraga za građaninom među narodima i narodnostima Regije nikako nije bosanska (ili hrvatska) povlastica, štoviše čak nije ni endemičan balkanski fenomen: s onu stranu zahtjeva nacija za vlatitim državama, preostaje popudbina komunizma, koji je s građanskim imao koliko i turski ambasador s operom ' Nikola Šubić Zrinski ': razumjela se tu poruka, ali u negativnoj formi

Usvajanjem fonološkoga načela (jednačenja po zvučnosti i mjestu tvorbe, gubljenje suglasnika) ovaj je pravopis svakako prekid kontinuiteta etimoloških priručnika zagrebačke filološke škole.

S druge strane u brojnim iznimkama, posebice u izostanku jednačenja posljednjega suglasnika prefiksalne sekvence (predsjednik, nadčovjek, predturski) i semantički ili tvorbeno uvjetovanim iznimkama kod sufikasa (mladca, mlatca, gradski, sredstvo) i zapisivanju futura (pisat ću) pokazuje odmak od vukovskoga, dosljednije fonologiziranoga uzora i u svajanje dotadašnje tradicije koja će postati razlikovnim obilježjem hrvatskoga umjereno fonološkoga pravopisa prema onom belićevskom u Srbiji.

Ako se ne varam, ovdje je prekršeno pravilo jednačenja po zvučnosti...

I još jedna opaska vezana za cijelu zbrku oko jednačenja glasova.

Teret nacionalizma i ustaštva riječima se pridodavao u Jugoslaviji naravno da je svaki odmak od jezičnoga jednačenja prema srpskosti bio sasijecan u korijenu, a najlakše je bilo sjeći nacionalističkim noževima.

Također, u ruskom postoji njeka vrst jednačenja po zvučnosti (raz - ide u ras - kao u nas; raskol, ne razkol); nu, također se pazi na tradiciju, pa je u 60 - im godinama odbačen prijedlog Hruščova i ostalih komunista da se " pojednostavi " pisanje tako što bi razbrojati, pobrojati i sl, bilo pisano ne kao rasčislit ', nego raščislit ' (jer Rusi imaju grafem/šč /), nu zbog pritiska kulturne javnosti od tog se odustalo.

Tada su nam se mnoge dobre hrvatske riječi vratile, kao npr. proračun, popis, kazneni, prisega, časnik, vojarna, oporba, putovnica, veleposlanstvo, povjerenstvo itd., a koje su u vrijeme " jednačenja po srpskosti " potisnute iz hrvatskoga jezika samo zato što su bile samo hrvatske, drukčije nego u srpskom.

Moje je pitanje je li opravdano kao primjer jednačenja po zvučnosti navesti riječ ' rentgen ' (jedinica nazvana prema prezimenu njemačkog fizičara Konrada Roentgena), tj. je li uopće opravdano jednačenje po zvučnosti rastavljanjem jednog prezimena u slogove pa shodno tome jednačiti slovo ' t ' u odnosu na ' g ' i time mijenjati prezime?

Ovaj sad je too much vukovski - jednačenja tipa potkova, pretpostavka, poretka, raščistiti, narudžba, stambeni,.. koja nemaju kod nas podkrjepu nigdje prije jugoslavstvujuščih vukovaca.

Osnovna pismenost, č/ć, ije/je, jednačenja, velika i mala slova, razgodci, ne smiju biti u pitanju, iako i tu na rubu ne možemo tražiti sve savršeno.

Nisu dopuštali da hrvatski jezik bude onakav kakav jest, drugačiji. " [ 4 ], odnosno, poistovjećivanje hrvatskog i srpskog jezika je bio " protuhrvatski nacionalizam ", jer je " u Jugoslaviji... svaki odmak od jezičnoga jednačenja prema srpskosti bio sasijecan u korijenu... nacionalističkim noževima ". [ 4 ]

No, Modrić je u toj svojoj meštriji ipak artificijelan, do izvjesne mjere sklon nekoj vrsti mehanike koja traži zbrajanja i rezultate, a oni ponekad podsjećaju na matematička, ili barem optička jednačenja.

No o provođenju i neprovođenju jednačenja po zvučnosti već sam pisao, na drugome mjestu: [ 1 ].

Dovoljno je proširiti glas da je u djelu nešto sablažnjujuće, bila to snimka Sanaderovog gay seksa, bila to polusatna rigaona na glazbu nacionalno obljubljene estradne zvijezde, bilo to potpuno zanemarivanje pravila jednačenja po mjestu tvorbe.

Pismenost im je na razini djeteta iz trećeg razreda. " č " i " ć " nema razlike, " ije " i " je " što li je pak to.A za jednačenja po zvučnosti da ne govorim...

Opasan je zaziv jezičnih jednačenja jer iza njega uvijek stoje političke namjere.

Hrvatski pravopis jest fonološki (prije zvan i fonetski, glasovni, izgovorni, a sada i zvučni), kao i srpski i makedonski, to znači da se jednačenja (po zvučnosti i mjestu tvorbe) vrše u govoru i pisanju.

Većina slavenskih jezika (poljski, češki, ruski, ukrajinski, slovački, slovenski, bugarski...) rabi morfonološki (prije često pogrešno zvan etimološki, korijenski; sada su u porabi još nazivi tvorbeni ili morfološki) pravopis, jednačenja se vrše samo u govoru, a ne vrše se u pisanju.

U hrvatskome jeziku postoje određene iznimke kad se jednačenja ne vrše u pismu radi lakše jasnoće i određivanja korijena riječi.

Zato pitam je li nužno da glasovi c i č prelaze u dž po načelu jednačenja po zvučnosti?

Ova organizacija je poznata i po kampanji za nacionalnu upotrebu ćirilice (pod sloganom: " Budi Srbin, piši ćirilicom "), te po insistiranju na tome da se pridev " srpski " mora pisati bez jednačenja po zvučnosti, tj. " sr bski ", što je nepravilno po srpskom pravopisu

Do jednačenja dolazi kad se jedan kraj drugog nađu dva suglasnika različita po mjestu tvorbe