Godinama čekati sa raširenim rukama i promatrati kako bježi daleko od od onoga što je obećao, gledati kako se gubi u tamnim noćima, u nekom slijepim ulicama, luta poput šišmiša, nakratko se vrati a onda opet odluta, sve to promatrati i čekati cijelo vrijeme sa raširenim rukama, kucati blago na mojim vratima, kucati potiho i čekati da se vrata napokon otvore, da mi može pomoći, da mu se vratim i da se više ne izgubim, razmišljam koliko naš Gospodin ljubavi i strpljenja mora imati, toliko strpljenja i ljubavi da sva su sva mora samo poput kapi kiše u nekoj kišnoj jesenjoj večeri i samo želim zahvaliti, jer dani su dugi i tko zna šta će se sutra dogoditi, ali u ovom trenutku želim samo zahvaliti na tolikom strpljenju i ljubavi.