Nagrada Matice hrvatske što nosi ime velikana jezikoslovne znanosti i prevodilaštva Ljudevita dodjeljuje se za iznimna postignuća jezikoslovaca za promicanje hrvatskoga jezika i književnosti u svijetu.

Ta kukavština otvorila je Jovanoviću i Ostojiću put jezikoslovne slave.

Ovdje je naime njezina znanost prepoznata kao prozelitsko ideologiziranje, onkraj bilo koje suvisle jezikoslovne teorije.

Medalja Stjepana Ivšića dodjeljuje se za doprinos proučavanju i promicanju jezikoslovne kroatistike, a dobiva ju hrvatski lingvist.

Ti isti mediji proteklih su godina upravo poticali pravopisne svađe, a ujedno prešućivali i ignorirali postojanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, njegovih rasprava i zaključaka, među kojima ima i poglavlja koja idu u sam vrh hrvatske jezikoslovne znanosti.

U Odjelu za opće, poredbeno i računalno jezikoslovlje prikuplja se i digitalizira jezična građa za reprezentativni korpus hrvatskoga standardnog jezika te korpuse starijih razdoblja hrvatskoga jezika, rade se računalne i statističke analize hrvatskoga jezika, prevode se i priređuju za tisak temeljna djela suvremenoga jezikoslovlja, proučavaju se suvremene jezikoslovne teorije. [ 3 ]

Kroatistička znanja o Kašiću kao i o vremenu i opsegu crkvene obnove u hrvatskim zemljama bila su neusporedivo skromnija i nepouzdanija od onih s kraja istoga stoljeća, navlastito nakon što su od početka devedesetih godina upravo Kašić i njegovo djelo postali jednom od velikih tema podjednako jezikoslovne i književnopovijesne kroatistike.

Prije Hrvatskoga jezika Stojković je (uglavnom u Nastavnom vjesniku) iz jezikoslovne kroatistike objavio više kraćih savjetodavno-problemskih članaka u kojima nije uvijek zagovarao rješenja koja je prihvatila kasnija hrvatska jezična praksa (o riječima za podušje, o posvojnim pridjevima od vlastitih imenica na - ina, o zamjenici čigovlčihov).

Možda su upravo zbog toga hrvatski filolog Marijan Stojković i njegovo djelo u četiri desetljeća nakon njegove smrti tako uspješno potisnuti na marginu jezikoslovne kroatistike, a odatle do zaborava vrlo je kratak put.

Kao zapreka njegovu prelaženju sastavljena je i priređena ova knjiga radova iz jezikoslovne kroatistike, jer nedavnu povijest hrvatskoga jezika (i jezikoslovne kroatistike) nije moguće cjelovito sagledati bez vrijednih, a pomalo zaboravljenih prinosa kakvi su i prinosi Marijana Stojkovića.

Okupljajući 25 autora, na 336 stranica ' Moslavačko zrcalo ' kroz devet poglavlja predstavlja jezikoslovne, prirodoslovne i povijesne teme, književnost, prijevode, a među kojima je devet registriranih znanstvenih radova.

U drugu kategoriju moguće je svrstati jezikoslovne discipline koje promatraju jezik izvan njega samoga, u odnosu prema prema nečemu što je dio izvanjezične zbilje.

Nažalost, u zadnjem prijelomnom razdoblju, tijekom 1990 - ih godina, kad se obnovljala hrvatska državna neovisnost, nositelji jezikoslovne suverenosti nisu umjeli iskoristili povoljnu prigodu i potrebnim normativnim pomagalima dovršiti standardizaciju hrvatskoga jezika.

Drugoj skupini pripadaju radovi što stoje na razmeđi općega jeziko slovlja i jezikoslovne kroatistike pripadajući i jednomu i drugomu pod ručju.

Treće, jezična kroatistika, dakle struka u najužem smislu, premda je u posljednjih desetak godina golemo, višedesetljetno zaostajanje u »proizvodnji« temeljnih jezičnih priručnika i druge osnovne jezikoslovne literature u dobroj mjeri izbrisala, nije nimalo nedužna u »proizvodnji kaosa« u jezičnoj normi.

Drugo; jezikoslovne (dijalektoložke) i narodopisne (etnografske, na pr. tipovi nošnja) zemljovide za isto područje.

Međutim, ono što je napisano u osnovi se svodi na nepodijeljeno isticanje osobne i jezikoslovne iznimnosti Š.

Ovaj zbornik proistek je trećih Zadarskih filoloških dana održanih u Zadru i Ninu 5. i 6. lipnja 2009. godine na dvije teme, i to: Slaveni i Mediteran - a) književne teme i b) jezične teme i Ljudevit Gaj kao druga tematska cjelina koja objedinjuje i jezikoslovne i književno-znanstvene priloge.

Svakako da su i jezikoslovne teme zanimljive a ima ih i s povijesnog, dijalektalnog, standardološkog i stilskog područja.

U svojim gramatikama, kao i leksikografskom radu, te brojnim opsežnim studijama, zasnovao je klasični oblik toga jezika, u dobrom dijelu ugledajući se na nazore Vuka Karadžića, zanemarivši stoljeća hrvatske jezikoslovne tradicije.

Glede potonjega, ponoviti je: značajan dio jezikoslovne baštine pohranjen je, kao što je općepoznato, u carigradskim, rimskim, venecijanskim, bečkim, peštanskim i drugim arhivima.

Pritom se držao dvaju osnovnih načela: ne iznevjeriti osnovnu metodologiju etimologije kao jezikoslovne discipline, a istodobno najsloženije etimološke probleme izložiti u stvarnom jezičnom i kulturno-povijesnom kontekstu tako da budu razumljivi svakoj kulturnoj osobi.

Temeljna je zadaća Instituta znanstveno proučavanje hrvatskoga jezika, njegovanje hrvatske jezikoslovne tradicije i očuvanje hrvatskoga jezičnog identiteta.

Piščev izbor Marka Samardžije, redovitog sveučilišnog profesora s Katedre za hrvatski književni jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u izdanju zagrebačke Pergamene, točnije njezine biblioteke Croaticum, sadrži jedan dio radova iz autorove bogate jezikoslovne djelatnosti, posvećene uglavnom proučavanju jezičnih značajki književnih djela hrvatskih književnika 18., 19. i 20. stoljeća.

Znajući da je, bar u hrvatskome slučaju, zauzimanje za hrvatski jezik i jezičnu slobodu isto što i zauzimanje za nacionalnu slobodu (i obrnuto), a uz to osjećajući i tada kolike su svakodnevne i oskudice pouzdanih jezičnih vodiča i praktične potrebe za nesmetanim jezičnim razvojem, dijeleći čitavo proteklo desetljeće sve nedoumice, strahove i strepnje kako zbog povremenih jugounitarističkih nasrtaja na hrvatski jezik jednako tako i zbog kontinuiranog izostanka sustavnije društvene/državne skrbi o njemu što se najdrastičnije očitovalo u posvemašnjem ignorantizmu obrazovne politike spram jezikoslovne izobrazbe kao i u kodificiranoj ravnodušnosti spram jezične obezličenosti u medijima posve je razumljivo što smo Lončarićev prijedlog svesrdno prihvatili.

Dio je spomenutih naslova, s jedne strane, promicao i poticao skrb o njegovanju jezične kulture i lingvističke posebitosti hrvatskoga jezika nastavljajući tako i razgarajući one jezikoslovne vatre što su proplamsale krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih u krugovima jezikoslovaca što ih je okupljala Matica hrvatska ili su bili na Sveučilištu senzibilizirajući pri tome i širu javnost kako za detabuiziranje svih činjenica vezanih za hrvatski jezik njegovu povijest i njegovo aktualno stanje jednako tako i za iniciranje dugoročnih kapitalnih nacionalnih projekata što će doći do izražaja tek u slobodnoj hrvatskoj državi (među takve projekte spada, nedvojbeno je, i izrada Rječnika hrvatskoga jezika u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje).

U drugi dio tog ozračja mogao bi se pridodati i tzv. opći duh vremena a koji nerijetko, kadšto i nevidljivim nitima i teško razaznatljivim skrivenim silnicama, može presudno utjecati na realizaciju cijeloga projekta počev od nezaobilaznih izvanjskih okolnosti (jest nije bilo Turaka, ali jest bilo i rata i daničićevštine) do naše općepoznate ne/osposobljenosti za timski rad i neriješenih jezikoslovnih pitanja, do preosjetljivosti za makar i najmanje otklone od ponekih rješenja koja su više tantijemske doli jezikoslovne naravi, do statusa recenzenata ili pak rezultata drugih jezikoslovaca i izdanja drugih nakladnika

Pojedinačni ozbiljni zahvati kulturološke, paleografske i jezikoslovne naravi ne mogu skriti činjenicu da nikakve sustavnosti u proučavanju ćiriličnoga hrvatskoga korpusa nije bilo, a da se malo veće zanimanje javnosti budilo samo u vezi s polemikama o (nacionalnoj) pripadnosti pojedinih tekstova i o stupnju posebnosti hrvatske ćirilice kao grafijskoga sustava.

Nastoji se pokazati koliki je njihov udio u razvoju hrvatske jezikoslovne misli i stvaranju hrvatskoga nazivlja kako retoričkog tako i lingvističkog.

Poruka je priređivača: hrvatski vukovci iskoristili su postojeće ideološke trendove, društveno-političke i kulturne prilike, te svojom radinošću i stručnošću, prateći promjene u europskome jezikoslovlju i nadahnjujući se njemačkim mladogramatičarima, nametnuli svoja viđenja i koncepcije hrvatskog jezika i pravopisa, o kojima se i danas vode žestoke (jezikoslovne i političke) polemike.