Zahvaljujući Narodnooslobodilačkom pokretu, pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije/Hrvatske, odnosno Josipa Broza Tita, nadilaženjem nacionalnih pretencioznosti, Hrvati su, s drugim jugoslavenskim narodima, odlučno pristupili Antihitlerovskoj koaliciji (upravljenoj Atlantskom poveljom koju su 1941. formulirali Churchill i Roosevelt) boreći se protiv nacifašističkog genocidnog imperijalizma.

Tuđman koristili su se udbaškim provokatorima koji su poslani u HSP, i koji su bili na vezi s jugoslavenskim tajnim službama i njihovom varijantom u RH (tzv. CRO-Udba), međutim, vrlo brzo su takovi provokatori raskrinkani, i napustili su Predsjedništvo Hrvatske stranke prava nakon uzastopnih pokušaja 1990. godine da izazovu raskol i rascjep u vodećoj antikomunističkoj oporbenoj stranci u Hrvata.

Pred samo nešto više od desetak godina, Poljaci su po tržnicama naših gradova nudili u bescjenje neku svoju robu koju smo mi plaćali jugoslavenskim dinarima i čudili se zašto im se to isplati.

Kada je 1929. g. kralj Aleksandar donoseci novi Zakon promijenio naziv drzave u Kraljevinu Jugoslaviju, nakon sto je par mjeseci prije uveo diktaturu, ukinuo je bilo kakve nacionalne posebnosti, stvorio jugoslavensku naciju sa jugoslavenskim jezikom kao sluzbenim, i od tada je bio jedan narod, jedan kralj, jedna drzava. ja bih rekao jedna sramota od kraljevine Jugoslavije i jedne drzave.

" Namjesto petokrake na kapama je, kao i na vojničkim zastavama, pečatima, dokumentima, od prvih dana 1992. trebalo da se nalaze trobojne oznake (štitovi, kokarde) u jugoslavenskim bojama ". [ 14 ]

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović primio je 16. svibnja 2011. predstavnike regionalne Koalicije za REKOM, kojoj je do današnjeg dana pristupilo više od 1.600 organizacija civilnog društva, udruga i udruženja žrtava, obitelji žrtava i pojedinaca a koja u ovom trenutku provodi veliku regionalnu kampanju prikupljanja milijun potpisa potpore građana/ki s ciljem osnivanja REKOM-a (Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima I drugim teškim povredama ljudskih prava u post jugoslavenskim zemljama).

No, ni jedne ni druge nije ništa povezivalo sa jugoslavenskim lijevičarima.

Arkzinov izdavački i aktivistički rad anticipirao je i reflektirao taktičke medijske prakse koje su se početkom 1990 - ih kristalizirale u preplitanju političkog trenutka obilježenog jugoslavenskim ratovima i alterglobalisitčkim otporom s tehnološkom pojavom (ranog) Interneta.

Na ovom primjeru iz aktualnog života, možemo uočiti da se u muslimanskom tuniskom društvu odnos vjerske zajednice i države doživljava bitno drugačije nego što smo mi u Europi naučili očekivati: ovakvu vrstu uredovanja država u vjerskim poslovima - koju Tunižani smatraju normalnom i dobrodošlom - doista, nismo imali prilike iskusiti čak niti u našem iskustvu sa jugoslavenskim komunističkim totalitarizmom.

U jugoslavenskim je logorima umrlo 51.000 žena, djece i staraca od sveukupnih 64.000 njemačkih civilnih žrtava, a više od 40.000 njih registrirano je imenom i prezimenom.

Uglavnom je riječ o jugoslavenskim strukturama, koje se dijele u dvije osnovne skupine.

Brat poznatije Vesne Pusić Zoran, tvorac i sa svojom ženom jedini član tzv. Građanske udruge za zaštitu ljudskih prava, zatražio je od Ustavnoga suda i saborskih zastupnika da iz Ustava izbrišu odredbu o zabrani udruživanja u saveze s bivšim jugoslavenskim republikama.

Raspravno vijeće Haaškoga suda u predmetu " Stanišić i Simatović " zaključilo je u četvrtak da je postojao udruženi zločinački pothvat predvođen bivšim jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, a cilj kojega je bio etnički očistiti dijelove Hrvatske i BiH od Hrvata i muslimana radi pripajanja tih teritorija Srbiji i stvaranja tzv. Velike Srbije.

Pored ostaloga »upada u oči« primjena prokušanih fašističkih metoda u jugoslavenskim komunističkim zatvorima, kao npr. ubijanje bez suda i presude, te obvezno nošenje vrpce oko lijevoga rukava za posebne kategorije zatočenika.

Njezino najvažnije djelo je " Porodica u transformaciji " - studija o obiteljskom životu u jugoslavenskim seoskim sredinama krajem 30 - ih 20. stoljeća, temeljena na opsežnom anketnom istraživanju koje je autorica uz pomoć suradnika provela u tri stotine sela.

Dio hrvatskog masovnog egzodusa pristigao je, nakon otprilike tjedan dana proboja kroz Sloveniju i neprekidnog okršaja s partizanskim jugoslavenskim i bugarskim snagama, u popodnevim satima 14. svibnja 1945. godine na loibaško polje pred koruškim gradićem Bleiburgom u južnoj Austriji gdje je zapovjedništvo Hrvatskih oružanih snaga na čelu s generalom Herenčićem stupilo u kontakt sa zapovjedništvom britanske postrojbe, i i avio da su došli predati se britanskoj vojsci i staviti pod britansku zaštitu hrvatsko izbjegličko stanovništvo.

Nenezić upozorava i na to da je svoje interese u jugoslavenskim proturječjima našla i inozemna masonerija.

Vaša knjiga preokreće uvriježeni stav o bivšim jugoslavenskim ratovima po kojemu su političari iskoristili religiju u širenju međunacionalne mržnje.

Tranzicijska pravda u post-jugoslavenskim zemljama Izvještaj za 2009. godinu, navodi i kako su radile organizacije za ljudska prava u post-jugoslavenskim zemljama, na koji način su zastupnici i zastupnice u parlamentima raspravljali/e o zločinima, da li je u udžbenicima tema nedavnih oružanih sukoba obrađena pristrano koliki broj žrtava je tijekom 2009. godine izborio nadoknadu za štetu koja je prouzrokovana ratnim događajima i slično.

Stoga je potrebno sačuvati njihove fotografije koje su blistale s petokrakama na partizanskim kapama i jugoslavenskim zastavama u režimskom tisku i na malim ekranima, da ih se može privesti kad u Hrvatskoj dođu bolja vremena za kažnjavanje ratnih zločinaca i njihovog podmlatka (sinova vrhuške u Vladi) koji javno u RH govore da mrze Hrvatsku.

Koliko se sjećam, među ondašnjim srednjoškolcima iznimno su popularni bili Miroslav Ilić (Pozdravi je pozdravi, volim je ko pre, eh da mogu poslati joj suze, suze bi joj rekle sve), inače apsolutna legenda, zatim bosanski Alen Delon Halid Bešlić (Neću, neću, dijamante, suho zlato, brilijante, ni safire, nit ' rubine, samo ona da ljubi meeee), pa Hanka Paldum (Voljela sam oči zelene, voljela sam oči nevjerne), Nedžad Salković (Ne klepeći nanulama, dok silaziš sa čardaka), Mitar Mirić (Živela, živela ljubav, kažimo sada u glas, prokleti, prokleti bili, svi koji rastave nas), Nazif Gljiva (Nije meni što sam ranjen sad, nit što moram umrijeti mlad, već što drage nema iz sokaka, da zaliječi rane u junaka), Marinko Rokvić, Himzo Polovina, Vesna Zmijanac, i, naravno, jedna i jedina, Lepa Brena (Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol (1981.), Mile voli disko, disko, a ja kolo šumadijsko (1982.), Sitnije, Cile, sitnije, pokaži mi najbitnije (1983.), da spomenem najveće njezine hitove tih godina koji su dezorijentiranim jugoslavenskim masama pomagali da zaliječe tugu zbog odlaska najvećeg sina naših naroda i narodnosti).

Njegov prvi igrani film, spomenuti Ko to tamo peva, proglašen je najboljim jugoslavenskim filmom ikad snimljenim i taj status ne može mu nitko oduzeti, iz banalnog razloga, jugoslavenski filmovi više se ne snimaju.

Drugi sastanak Kominforma održan je u lipnju 1948. u Bukureštu, ali bez Jugoslavena, jer su se u međuvremenu odnosi Staljina i Tita iznimno zategnuli glede subordinacije vrhovnom autoritetu i različitih strategija prema kolektivizaciji sela: na sastanku je donesena rezolucija kojom je Jugoslavija isključena iz Kominforma, a zdravim snagama među jugoslavenskim komunistima preporučeno je da riješe problem u vlastitim redovima.

Mimica je imao podršku tadašnjih političkih struktura (danas posebno ističe liberalne poglede i susretljivost organizacionog sekretara CK KPH Zvonka Brkića) i mogao je slobodnije profilirati ono što se snima: upravo se zbog toga hrvatska filmska produkcija osobito glede političkih satira razlikovala od kinematografskih sredina u drugim jugoslavenskim republikama; jedino je beogradski Zvezda film 1950. proizveo kratku igranu satiru Govori Moskva i na tome je sve završilo.

Osim toga neki još i danas misle u jugoslavenskim okvirima pa ne uočavaju važnost granice između bivših jugoslavenskih republika.

Posljednja utakmica u jugoslavenskim prvenstvima odigrana je na Kantridi protiv Partizana, a ona je odlučivala o opstanku u ligi.

Poslije se KOS obračunao s onim jugoslavenskim komunistima koji su prihvatili sovjetsku rezoluciju Informbirao, ili su neosnovano bili osumnjičeni da su je prihvatili (organizacija koja je nasliedila Komunističku internacionalu), kojom je Staljin 1948. kritizirao Tita.

Sljedećih desetljeća Mladost i Partizan bit će ne samo glavni suparnici u jugoslavenskim okvirima nego i u europskim.

Oni istodobno potvrđuju iskonsko pravilo da se nikom nije uspjelo prokrijumčariti kroz povijest, pa to neće uspjeti ni jugoslavenskim partizanskim krvolocima.

Jer osoba koja je uništila jedan i teško oštetila još dva helikoptera, te na taj način na širim ex-jugoslavenskim prostorima postala najtrofejniji zračni as u uništavanju letjelica HRZ-a.