Danas gotovo isključivo važeća priča o postkomunističkim procesima normalizacije, modernizacije i demokratizacije, o istorijskom nadoknađivanju zapadnog razvoja, o jednom jedinom putu u unapred određenu budućnost koja se neizostavno mora dosegnuti i koja će pre ili kasnije i biti dosegnuta, pokazuje se kao ideološka bajka ili, zašto da ne, kao mit koji nas zaslepljuje pred nadolazećim, pretećim raspadom čiju aktuelnost mi u istočnoevropskom haosu, u jugoslovenskim ratovima i, ne na posletku, u današnjoj Srbiji već sada doživljavamo.