I danas se vjeruje da su istarski kažuni ostavština davnih stanovnika Istre.

Istarski kažuni, autohtona jela s tartufima, kvalitetna vina, pitoreskni krajolici, očuvane i uređene plaže, šarm gradova na obali i dojmljivost onih u unutrašnjosti; sve se to u tri i pol minute isprepliće s bogatim glazbenim aranžmanom, a okosnica filma je ono što gosta učvršćuje u odluci da se vrati na destinaciju srdačnost domaćina.

To su istarski kažuni koji, za razliku od bunja u ostalim našim krajevima, osim unutrašnjeg svodnog imaju i završni pokrov od kamenih ploča za odvod vode, također koncentričnog sloja kamenih ploča, dok one svodne više nemaju svrhu zaštite od kiše.

Istarski su kažuni u više navrata znanstveno istraživani i objavljivani.

Iscrpno proučavanje veće grupe znanstvenika sa suradnicima na položajima u Istri urodilo je opsežnim djelom " Le casite ", koje je 1996. objavljeno i u hrvatskom prijevodu pod nazivom " Kažuni ".

U prikazu knjige kritički su komentirani rezultati istraživanja koje je autor proveo na brojnim primjerima suhozidne arhitekture diljem Europe, s posebnim težištem na tipovima iz Hrvatske (gromače, kažuni, bunje i sl.).

Istarski su kažuni odreda razvijenijeg oblika nego bračke i ostale dalmatinske bunje, pa stoje između naših bunja i apulijskih trulla.

U naselju su mnogobrojni očuvani kažuni.

Uz samu cestu oko Žminja, na raznim livadama i puteljcima mogu se ugledati male kućice, takozvani kažuni koji su slagani suhom tehnikom, znači slaganjem kamena na kamen, bez ikakave dodatne obrade, a upravo oni su služili seljacima da se sklone od jakog nevremena, kiša, služili su i za sklonište u ljetnim vrućinama, pa je to bilo jedino mjesto gdje se mogla naći hladovina, a ujedno su služili i za spremište alata i ubranih plodova na poljoprivrednom zemljištu.

Za mene su ove stvari lijepe: velike zelene šume, kulturno - povijesni spomenici, veliki parkovi, kameni kažuni, zelene livade s puno šarenog cvijeća...

U početku većinu motiva su činili istarski motivi masline, kažuni i poznate građevine Pule.

Putujući uz cestu, na puteljcima i livadama mogu se ugledati male, kamene kućice zvane kažuni, jedan od simbola Istre.

Hodajući zelenim brežuljkastim krajolicima i vozeći se turističkim vlakićem, poput bijelih piramida na vidjelo su izlazili brojni lijepo očuvani kažuni.

Na ovogodišnjem Photouristu tematika koju će fotografi obrađivati je vezana za projekt revitalizacije kažuna sa područja Grada Vodnjana, pa je natjecateljski zadatak nazvan KAŽUNI I SUHOZIDI.

Kako je 7. svibnja u Vodnjanu najavio gradonačelnik Klaudio Vitasović, prvi kažuni obnovljeni su prije sedam godina, a od tada su zahvaljujući hvale vrijednoj akciji obnovili oko 150 kažuna i više stotina metara suhozida.

Zašto Vodnjanština i zašto kažuni i suhozidi?

Osim trima (kažuni, bunje), u galeriji se mogu vidjeti i kamene kućice sa krovištima na dvije vode, teze spremišta s krovom na jednu vodu, zatim gustirne, kamenice, lokve, kapelice, nešto arheologije i panorama ovog izuzetno vrijednog i slojevitog krajolika.

Kao živa uspomena na te uvjete u našim priobalnim krajevima stoje kažuni ili bunje, od kojih su posljednje izgrađene (kao gospodarske zgrade, a ne kao atrakcija) prije nekoliko desetljeća.

Kažuni su prapovijesnog porijekla, a grade se bez ikakvog alata i obrade materijala, pukim slaganjem kamenova nađenih u prirodi.

Stanovništvo se tradicionalno bavi gotovo isključivo poljodjelstvom (vinogradarstvo, žitarice), o čemu svjedoče mnogobrojni kažuni.

Kamene poljske kućice, vrlo dobro znane kao kažuni, već su stoljećima strukturalni elementi vodnjanskog ruralnog prostora.

Prije šest godina upravo su na toj lokaciji obnovljeni prvi kažuni i potekla je ideja za ovu akciju koja se održava već petu godinu, a ove će godine trajati do 28. svibnja.

ROVINJ - Sveta Eufemija, suhozidi, kažuni, boškarini, ribari i težaci, ognjišća, sutoni i cvijeće samo su neki od motiva slika Olge Vincel, kanfanarske neviste i autorice izložbe »Istra u koncu«, otvorene u gradskoj kavani »Plazza«.

U našem su mediteranskom području to kažuni, bunje, ćemeri i poljarice, slične po oblicima, a različito lokalno nazvane.

Naime glagoljica, pašture, roženice, harmonike, kažuni i sve to u zlatu

Bunje na otoku Braču zovu i kućice, a inače ih u nas zovu i poljarice, ćemeri, kućerice, pudarice, na Hvaru trimi ili trini i jame, a u Istri kažuni ili kažete, casite, casette ili casone.

U nas su bunje usuho zidane, kupolasto nadsvođene poljske kućice, rasprostranjene samo u nekim područjima: na Braču, Hvaru, obilno u pozadini Šibenika, rjeđe na Cresu, u zaleđu Rijeke, u istočnom dijelu Pelješca i u Župi, južno od Dubrovnika, a u razvijenijem obliku obilno u jugozapadnom dijelu Istre pod nazivom kažuni.

Proizvođači ovih suvenira, tražeći način na koji bi najsretnije izrazili istrasku posebnost, najčešće su se okretali tradicijskoj baštini - kažuni, narodne nošnje, bukalete, hiže, sopele, razne vrste ordenja, koza i boškarin samo su neki od mnoštva motiva koji su se s polja, konoba i kasela u vidu suvenira preselili na sajmove i štandove kako bi postali dostupni svima.

Prvi kažuni obnovljeni su točno prije 7 godina.

Sa zbirkom novela Olive in sol (1983) ulazi u istarski pripovijedni prostor, proširujući ga zatim romanima Šavrinke (1986), Oštrigeca (1991) i Zrno od frmentona (1993), kao i sa zbirkama novela Kažuni (1990) i Veter večnosti (1989).