Od topljenja ledenjaka i pomora tuljana, do zagrijavanja jezera Titicaca, bliskoistočne krize i Bushove vure u Albaniji, od cijene šampona za kosu protiv listanja vrhova, do najboljeg pedikera u gradu, sredstva protiv mrlja od trešanja, kritičkog osvrta na Murakamijevog Kafku, komentara igrajućih i neigrajućih filmova po kinima, razbijenih šalica, tople oranđine, suhonjavog konobara. pa do obične i nedužne zahebancije.

Ta priča podsjeća na onu s Odsjeka za komparativnu književnost u Zagrebu koji je, ako je vjerovati starijim profesorima, upravo negdje u vrijeme najveće popularnosti Beatlesa i Stonesa bio podijeljen na one koji vole Franza Kafku, odnosno one koji vole Hermanna Hessea.

Brod je objavio Kafkine dnevnike blago cenzurirane, izostavljajući ne samo svaku aluziju na kurve, nego sve što se odnosilo na spolnost. Kafkologija na taj način iskrivljava, krivotvori Kafku u što se može uvjeriti svatko tko se sjeća nekih scena iz lektire, kao scene s njegovateljicom Leni iz Procesa, ili suca s pornografijom u ruci, ili valjanja Friede i zemljomjera iza šanka u Dvorcu, u lokvama piva, ili debele Brunelde iz Amerike. Kafka nije patio za nas

Dakle, ući stvarima u dušu i dati dobar primjer dvije su različite i nepomirljive namjere) Za kafkologe su brojne sjajne poetske scene i rečenice iz Kafkinih djela u pravilu sporedne; ostaju hladni na njih; jedino što ih zanima je izvući neku moralnu i filozofsku potku. (Ne čudimo se dakle da Brod, romantični obožavatelj žena za koga koitus nije stvarnost nego simbol osjećaja, nije vidio u Bruneldi ničeg istinskog, ni sjenu stvarnog iskustva, već samo opis užasne kazne koja će stići one koji ne slijede pravi put.) Umjesto ozbiljne književne kritike, imamo religiozne alegorije (Brod: Dvorac = milost Božja, Zemljomjer = novi Parsifal u potrazi za božanskim), ili, kasnije, bezbrojna psihoanalitička, marksistička, politička palamuđenja. Pod utjecajem Broda, kafkologija sustavno tjera Kafku s područja estetike: kao religioznog mislioca, ili pak lijevo usmjerenog; takva je metoda mrziteljica muza, usmjerena drito protiv umjetnosti, izravan je Kundera. Briga nas za Kafku umjetnika, koji nas zbunjuje svojom teškom estetikom, želimo Kafku kao jedinstvo življenog i napisanog.

Eto, kad već stručnjaci potvrđuju poticajno štivo, ako se zateknete u antikvarijatu i naletite na Browna i Kafku pa, izbor je na vama.

Vrijedi to ne samo za Dostojevskog i za Kafku nego i za Camusa i za Geneta.

Zadnjih godina imao sam nekoliko premijera u Pragu, čak i promociju svog romana Judita na češkom i primijetio sam da svaki puta kada dolazim u Prag, mislim i na Kafku.

Godinama u ovoj tisućgodišnjoj hrvatskoj kulturi inzistiram na dogovoru kao temeljnom društvenom ugovoru: stoka se drži za rogove a ljudi za riječ, i ja se dogovora, kako već anticipirate: sasvim na svoju štetu, držim kafijanski, čak i kad druga strana već odavno na tome ne inzistira ili je naprosto više nema (nevjerojatna je to okolnost, taj aspekt kafkijanskog držanja dane riječi u ovoj usmenoj kulturi: jest doduše da zna za glasnika mrtvog kralja, ali međutim za Kafku je model univerzuma Ured, a biro počiva na Slovu (Zakona), a ne na Riječi: za Ured izgovorena Riječ, bilo kao glasno očitovanje umske prirode čovjekove (čovjek kao zoon logon ehon) ili kao Riječ koja Tijelom postade (inkarnirani Bog), manje znači ne samo od napisanoga Slova (zakona), nego čak i od njegove štamparske Greške; u birokratskom univerzumu ili univerzalnom birou koji s Kafkom dijelimo, cv je dossier u kojem tipfeler - dokazuje do Gilliamov " Brazil " i slavan slučaj Tuttle - ima ulogu hybrisa, ili sudbine naprosto.) Komičnost tog moralnog stava ovdašnji jezici opisuju posprdnom poslovicom: držati se... kao pijan plota

U školi smo za lektiru " morali " čitati Kafku.

Sjećam se kako sam mrzila i Kafku i onog tko nam je " takvo što " stavio u lektiru.

Iz kritika Sada, kada su okovi popustili, zaista nam se suprotstavlja jedan drugačiji Kertesz: paraboličan, snažno podsjećajući na Kafku, priklonjen filozofskom izričaju, upličući neprestano odlomke iz teorije pripovijedanja.

Možda se ipak vratila na početak, možda je sada tu negdje u našoj blizini, možda je prestala čitati Kafku, možda je odkrila od kuda dolazi i kamo želi krenuti i sretna priprema večeru i čeka Zoranov povratak s posla.

Obilazio je Rusiju na biciklu, javljajući se usput rasvjetnim stupovima, a njegova književnost bi se mogla živopisno predočiti tako da zamislimo Kafku kao glavnog klauna u Letećem cirkusu Montyja Pythona.

a što se coelha tiče, mada je za mene on apsolutni literarni proljev, mislim da je tužno da se ljudi koji sebe drže tako mudrima i pametnima onako fino patronizirajuće i s podsmijehom osvrću na literarni ukus ljudi koji sasvim slučajno odbijaju svršavati na kafku ili zorana ferića, ili nedajbože antu tomića i njima slične samoprozvane literate.... napokon, coelho se prodaje jako dobro, ljudima se sviđa, dakle zbog čega bi neko bio manje vrijedan jer ga čita i jer mu se coelho sviđa?

Nakon marende otišli smo popit kafku u obližnji kafić odma ispod njegove nedavno nasljeđene nove kuće koja se nalazi uz crkvu sv. Ciprijana

Za Kafku je dnevnik praktična zamjena za spisateljsku utopiju ÂťautobiografijuÂŤ (Kafka 1910, 1967, str. 139, unos od 16. ili 17. 12. 1911) koja se, opet, i sama razvija kao nadomjestak u spisateljskoj krizi koja pogađa stvaranje fikcionalnih priča; 23 u teorijskim razmišljanjima, dnevnik ipak ostaje podvrgnut istim aporijama kao i autobiografija: ÂťPitanje dnevnika je istodobno pitanje cjeline, sadrži sve nemogućnosti cjeline.ÂŤ 24 ÂťCjelinuÂŤ ovdje treba shvatiti u dvostrukome smislu kao Âťs potpunom istinitošću dosegnutu najveću ÂťcjelovitostÂŤ (Kafka 1910, 1967, str. 27; unos od 12. 01. 1911), dakle kao neselektivnu zbirku autentičnih podataka i istodobno kao kompozicijski slijed i oblikovanje tih masa podataka u jednu cjelovitu tvorevinu.

inače ovaj tjedan imam susrete s totalnim čudacima. moj dojam je utoliko pojačan jer sam pročitala murakamievog " kafku na žalu " koji isto koketira s neobičnim likovima i situacijama. imala sam posjet bolnici sredinom tjedna, neko bezvezno vađenje konaca... i našla se opet u toj tvornici ljudskim mesom okružena ekipom iz različitih galaksija. odmah pri ulasku u zgradu susret sa smradom... al nije da to sad smrducka pa pobjegneš lijevo u hodnik pa je ok, oooo ne. onda ulazim u lift a u liftu borba ko će prije stić na svoj kat i u totalnom su strahu oće li uopće uspjet izać van jer moglo bi se dogodit da unutra ostanu zauvijek.ja samo to gledam i ne vjerujem.pa se jedna fina smrdljiva, je smrdila je po znoju, gospođa naslonila na mene i zauzela lagani čučanj spremna na otvaranje vrata i šprint van i meni je tu prekipilo i počela sam vikat i vid vraga najednom se svi probudili iz svojih noćnih mora i smirili. medicinska sestra me poslala popiti kavu i neka se vratim se za pol sata. kod aparata sam imala situaciju s bakom koja u životu nije vidla tako nešto... aparat koji ti prodaje vodu i sokove?????? i sva nesigurna me pitala kako da ona to kupi i kolko to košta. u njezinom pogledu mi se učinilo da traži radnike koji iza te kante pakiraju tu vodu i stavljaju u izlog aparata. najbolje mi je bilo kad sam je uputila da gurne ruku unutra i izvadi si vodu a ona je to učinila sa takvim strahom, ko da gura ruku u usta istine u rimu (la bocca della verita). aj dobro riješim se jedne babe napokon i na povratku u ambulantu naletim na drugu:

Felice je priznala da sama uživa meso i kako je molila Kafku da ga počne jesti i on.

Evo ga kako leži u bolnici i pita se: Tko će nam pomoći, kad su Isusova majka i njezin sin odavno istrunuli u svojim grobovima? Dok je on prolazio kroz najznačajniji događaj svoga života, koji se kosio sa svime što je propovijedao i u što je vjerovao, tijelo se, parafrazira Kafku, iza njegovih leđa dogovorilo.

U priči o zamišljenoj preobrazbi prirodno se naslanja na Kafku, ali svoje uzore usađuje u priču o imigrantima u Montrealu...

Kao i u slučaju pisoara, kojeg je neki Duchamp pretvorio u La Fountain, tako i naš Carlos svoja doslovna i figurativna sranja transformira u divnu poeziju priprostom lakoćom svoje primitivne senzualnosti i jednostavnim i originalnim personifikacijama i metaforama a opet tako oprečnim koje neki jednostavni čitalac nemože tek na prvi pogled da shvati, tako da bi Carlosa trebalo pročitat nekoliko puta kao i kafku i slične genijalce. (dalma 30.01.2008., 15:29:30)

Ä udo, i to ne maleno: trijumf jedne pripovijesti od dvije stotine stranica posmrtno je književnosti dvadesetoga stoljeća darovao umjetnik kojega ćemo ubuduće morati stavljati uz Josepha Rotha, uz Stefana Zweiga, u z Roberta Musila, i samo nebo zna uz kojega od naših umrlih polubogova, možda i uz Thomasa Manna i Franza Kafku.

U prosincu 1910. je napisao u dnevnik: " Razmišljao sam o vegetarijanskoj večeri i ustvrdio da sam bio zadovoljan sa svojom probavom. " Veliki utjecaj na Kafku je vjerojatno imao njegov stric Siegfried Löwy, koji je bio liječnik.

Wellesa, Franza Kafku, Yevgenya Zamyatina, Georgea Orwella, Aldousa Huxleya, itd.

Pripadnik je generacije 80 - ih godina prošloga stoljeća koja je preživjela diktaturu, slušala Beatlease, Violetu Parru, sudjelovala na studentskim skupovima, posjećivala koncerte, tribine, kulturna zbivanja i čitala Kafku.

Bi li se za njih pobrinula država iz koje su došli i kakva je uopće društvena šteta od takvog ubojstva? "), koji je u stvari za bijedu zainteresiran samo izvanjski, poslovno, čak ne ni estetski, nego naprosto utilitarno, u smislu nepisanog zakona profesionalnog akademskog humanitarizma po kojem svaki Opus ima onoliki vrijednosni volumen koliko pathosa istisne iz ethosa (ethos anthropo daimon): autor je ponajprije zainteresiran za društveni efekt svoga djela, dakle, ni za sudbinu (daimon/ehtos) svojih les misérables, što bi spadalo u etiku, niti za estetsku vrijednost života transponiranih u svijet njegova djela (to je mučilo Kafku, to da njegovo djelo ima samo estetsku vrijednost, misli Anders), nego je autor za jad života svojih likova zainteresiran koliko i trgovac robljem: on od te bijede živi

Moglo bi se reć da čak i shvaćam Kafku koji je rekao svom jaranu Maxu Brodu da spali sve što je napisao kad umre.

Vas vjerojatno čeka trodijelna knjižna terapija: prvo ćete pročitati Kafku da vas zbuni, potom Descartesa da vas urazumi, a naposljetku Homera da vas motivira na sportsku borbu.

Tom terapijom liječeni su brojni hrvatski sportaši: Ivica Olić je nakon ozljede koljena tjednima čitao Kafku na terapiji (o čemu je otvoreno pričao u jednoj emisiji TV Gitka), Ivica Kostelić j e i danas zahvalan na Descartesovoj pomoći, a sportske ambulante obavezno sadrže vlastitu biblioteku s navedenim djelima.

Pamtim ga po Vijetnamki u kojoj je, pored sebe, uvijek imao litru imotske loze, pola limuna, Zini, pízda ti materina, da nacijedim limuna, to je dobro za alkohol, i Kafku.