Čak se išlo toliko daleko da gotovo doživljavamo u Rogozu izgovoreni lajtmotiv iz serije, notorni upit Tell me what you don ' t like about yourself... Ta Pucarova karikaturalna holivudska inkarnacija samoživog fićfirića u skupom odijelu koji će žonglirati skalpelom po koži samo da kupi još skuplje odijelo pored nekolicine scena koje su trebale nagovijestiti valjda queer spolnu inverziju i ambivalentnost otkriva priličnu promašenost, kako napisane drame tako i uprizorene drame. (Koncentrirani Kobal, naime, uvijek redateljski preplašeno zaustavlja riječi i dodire koji su u narednom slogu ili micanju trebali biti eksplicitni, u čemu Reži me nije nimalo bio suzdržan, što govori da predstava Ružni hrabrošću katastrofalno kaska za standardnom produkcijom malog ekrana, a u promo-materijalu usudilo se pozvati na subverzivnost Sarah Kane.) Razumljivo je da su pisac i redatelj htjeli nešto o tome reći, suočiti se s problematikom zavedenosti homo bene figuratus pragmom (spomenuh kako danas svaki magazin o toj temi rado publicira mnoštvo atraktivnih kolor fotografija), uostalom, to je in, to je svakodnevnica, ali onda treba apsolvirati abecedu Stvaranja, prostudirati da stvaralački impuls mora biti osobniji, izvorniji, oslobobođeniji stratifikacija ordinarno već eksploatiranih imperativa.