Birtija Na Kraju Svijeta. vijeće staraca uniformirano u siva odjela, bijele košulje i demode kravate okupirale su desetak spojenih stolova. atmosfera ko na karminama. a onda je iz susjedne prostorije zasvirala violina. četiri uvezena cigana, violina, armunika, gitara i kontrabas popunili su prazninu u kutu kod vrata. do prve su stanke manje/više (ne) uspješno pronalazili akorde tamburaških hitova s ove i s one strane Lijepe Plave Rijeke. kada su nakon popijenog pića nastavili u istom tonu povukao sam violinistu za rukav i glasno zavapio: - pa dobro, znate li vi neku cigansku pjesmu - a šta bi da sviramo gazda? - počni sa Đelem, Đelem, završi sa Ćaje Šukarije, a sve ono između neka bude tvoj izbor. - i hoću cijelu Đelem, Đelem, nemoj da mi odsviraš samo strofu-dvije i gurnuh kao poticaj Mažuranića među strune. i zasvirala je violina kao sibirski vjetar. na momente blago, ljuljuškajući note kao pahulje snijega nad beskrajnom bjelinom tajge, a onda odjednom, gotovo iznenada, zacvili kao olujni sjeverac i zaigrane snježne pahulje, kao krhotine stakla, zabada pod kožu lica ledeći obrve, trepavice, kosu