Filip je govorio o kipućem kotlu strasti i mesa, o tome, kako taj duboki nagnjili dah mesa čeka na dodire svoga bila, kako se oko nas puše još neviđene i nenaslikane slike, samo ih treba spoznati, i to baš u onom grotesknom simultanitetu: kako je sve nepremostivo, razbacano, istodobno, kako nema trajanja u kauzalnom smislu, i nema obrazloženih razloga, nego je sve jedno neshvatljivo kretanje, istodobno, grčevito, čist sudar nagona i strasti, koji se potvrđuju putem tijela, a okolo Filipa, oko njegovih riječi, oko Bobočkine bluze zaurlao je vihor, te je izgledalo da će iskorijeniti čitavu šumu i strovaliti sve to raslinje duboko dolje u gudure, gdje je šumio potok kao ogromna mračna rijeka.