Zahvaljujući kreativnom spoju tradicionalnih i suvremenih motiva, Kawabata je jedan od najuglednijih i najprevođenijih japanskih pisaca.

Kawabata se divio klasičnim književnim tekstovima iz japanske prošlosti i stalno se služio njima kao književnim uzorima.

U jednom drugom eseju, što je, zapravo, tekst predavanja održanog na havajskom sveučilištu 1969, a poslije objavljenom pod naslovom »Postojanje i otkriće ljepote«, Kawabata citira pesmu haiku pjesnika Kobajashi Ise (1763 - 1827):

Komentirajući Kjoraijevo vjerovanje da je " elegantno ono što proističe iz posebnih okolnosti ", Kawabata zaključuje: " Prilikom otkrivanja elegantnog, to jest ljepote koja postoji, prilikom osjećanja ljepote koju smo otkrili, pa čak i prilikom stvaranja ljepote koju smo osjetili, posebne okolnosti onoga što postoji prirodno u tim okolnostima zaista su važne, i može se reći da su one draž nebesa; Štoviše, ako možemo da znamo te posebne okolnosti kao stvarne okolnosti, onda možemo reći da je to dar boga ljepote. "

Kawabata se dotiče iste teme i u svom eseju »Ljepota Japana i ja«, gdje kaže: " Ja se ne divim niti suosjećam s takvim samoubojicama kao što su Akutagawa, poslijeratni pisac Osamu Dazai (1909 - 1948) i drugi.

Međutim Kawabata ističe da asimetrija nije prirodna i spontana, već da nastaje iz discipline stvorene putem »ravnoteže nametnute delikatnom osjećajnošću«.

Na kraju eseja Kawabata navodi reci srednjovjekovnog japanskog pjesnika o njegovom, velikom suvremeniku Saigjou, jednom od najboljih japanskih pjesnika, čiji su književni i pjesnički ideali bili transcendentalni, a u neku ruku čak i religiozni.

U ovom djelu Kawabata pokazuje već razvijen književni smisao, potresno opisujući posljednje dane svoga djede.

Ta shvaćanja je Kawabata pokušao da rezimira u svom eseju " Ljepota Japana i ja ", napisanom prilikom prihvaćanja Nobelove nagrade za književnost, u kojem izlaže svoja osnovna načela o umjetnosti.

Iako ovaj esej nije podrobna diskusija o umjetničkim vrijednostima, u njemu Kawabata izlaže izbor izvjesnih načela koja su mu bila izuzetno značajna, a mnoga od njih su povezana sa zen-budizmom.

Godine 1968., za vrijeme proslavljanja restauracije Meiđi, Yasunari Kawabata [ Kriva transliteracija ] je postao prvi japanski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Čovjek koji je cijenio usamljenost, koji je odista živio samotno i na odstojanju, čak i u najtežim trenucima, Kawabata je još mnogo ranije govorio o ništavnosti i uzaludnosti slave.

Yasunari Kawabata rođen je u Osaki 1899. godine, a roditelje je izgubio već u drugoj godini života te ubzo potom i ostatak obitelji, osim djeda s kojim je živio do četrnaeste godine.

Zatim je tekst pregledala zaklada Kawabata, kako bi se utvrdila njegova autentičnost te je ubrzo utvrđeno da je pronađena pripovjetka djelo Yasunarija Kawabate.

Kawabata proletio je drifterski kroz zavoj i to tako da je u zavoj uletio prvo klizeći repom vozila i tako odvozio atraktivno zavoj s automobilom Nissan S13 (u Europi poznat kao model Nissan 240 SX) da su okupljeni gledatelji taj potez popratili frenetičnim aplauzom i povicima oduševljenja.

Vrijedno je spomenuti i to da je Kawabata napisao više od stotinu veoma kratkih priča - od po nekoliko stranica - i jednom je rekao da su mu to najomiljenija djela.

Kawabata navodi aranžiranje cvijeća i vrtlarstvo kao dvije umjetničke djelatnosti koje najbolje otkrivaju upotrebu sugestivnosti.

Tako je do sad nagradu sa sobom ponijelo 26 autora koji pišu na engleskom, dok su nagradu dobivali pisci koji pišu na japanskom samo dva puta (Kenzaburo Oe 1994. godine i Yasunari Kawabata 1968. godine).

Kawabata se znatno razlikuje od glavnog toka ove grupe po svom naglasku na klasičnom stilu, po svojoj trezvenoj usamljenosti i elegičnom tonu, po tome što je istkao poseban svijet nježne i suptilne osjećajnosti, metaforične sugestivnosti, dubokih impresija i simbolizma.

Kawabata smatra da umjesto gramatički savršenih rečenica pisac treba upotrebljavati nekada nedovršene, fragmentarne rečenice, čime bi potpunije dočarao opisani lik, njegov svijet i njegovo dinamično poimanje života.

Drugim riječima, Kawabata se bori za jedinstvo subjekta i objekta, za integraciju svijeta, čovjeka i umjetnosti.

U duhu »neopercepcionizma« Kawabata je pisao nekih desetak godina, a najzapaženija djela iz ovog perioda su mu: Junak Sahrane (1923), Duh ruže (1927), Grupa Kurenai iz Asakuse (1929), Igla, staklo i žaba (1930), Kristalna fantazija (1931) i dr.

Kawabata u njoj oživljava događaje svoje rane mladosti sa prizvukom tuge i profinjenom senzualnom osjećajnošću.

Posljednjih desetak godina svog života Kawabata je objavio niz priča i novela: " Veliki pjesnik koji stremi daljini " (1959), " Uspavane ljepotice " (1960), " Ljepota i tuga " (1961), " Stari grad " (1961), " Vodeni tok opalih latica " (1962), " Među ljudima " (1963), " Tamajura " (1965), " Jedna ruka " (1965) i dr. Biseri Kawabatinog stvaralaštva nižu se sve do njegove smrti 1972. godine.

Kawabata je bio i vrstan kaligraf, što je veoma bitno za njegov stil i jezik, jer je vizualni element u japanskom ideogramskom pismu od posebnog značaja.

Činjenica da je Kawabata izvršio samoubojstvo ostat će sporedna zamjerka u usporedbi sa citadelom remekdjela koje je ovaj veliki književnik ostavio za sobom.

Za vrijeme studija japanske književnosti, od 1920, Kawabata je objavljivao svoje sastave u raznim časopisima: Šinšićo, Bungei šunđu i dr. Po diplomiranju 1924, pridružio se grupi mladih književnika koji su zagovarali novi književni pravac poznat pod nazivom " pneoirnpresionizam " ili " neosenzualizam " ili " neopercepcionizam ".

Glasilo ove grupe mladih i darovitih književnika bio je novoosnovani časopis Bungei đidai, oko kojeg su se okupili Riići Jokomicu, Tepei Kataoka, Kameo Ciga, Taramako Ito, Kanesaku Išihama, Šigesaku Sasaki, Micuzo Sasaki, Yasunari Kawabata i at.

Ideje ovih mladih književnika izražene su u nekoliko teorijskih eseja, od kojih je jedan napisao i sam Kawabata, pod naslovom Nova stremljenja avangardnih pisaca, objavljen 1925. godine.

Oko 7.30 Mishima je izašao iz telefonske govornice rekavši: Dobitnik je Kawabata-sensei. Odmah potom nazvao je Kawabatu i č estitao mu.