Velikim ideologom slavne povijesti Kijevske Rusi u kojoj su Varjazi odigrali veliku ulogu postali su Rusi u 18. stoljeću kada je stvoreno Rusko Carstvo.

Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata smatra se i dalje direktnim nasljednikom Kijevske crkve Sv. Volodimira uspostavljene u 10. stoljeću pokrštavanjem Kijevske Rusi i Ukrajine (sinonim za kršćansku maticu Kijevske Rusi).

Potvrda kulture Kijevske Rusi kao temelja nacionalne kulture vidljiva je i u barokiziranim hramovima iz srednjega vijeka, što među mnogim uzorima osobito dobro prezentira ansambl Svete Sofije u Kijevu, koji je na bizantsku osnovu primio nove barokne forme.

Mnogi su i dalje čuvali izvorno ime rus⠀ ki narod, nadovezujući se na staro ime iz srednjega vijeka što prezentira anonimno izdanje Povijest Rusa, nastalo potkraj 18. stoljeća, u kojem autor polemički upućuje carski Peterburg na Ukrajince kao samostalan narod s dubokom povijesnom tradicijom od Kijevske Rusi do doba Mazepe.

Pod paskom borbe s Crkvom planski su uništeni spomenici ukrajinskoga srednjega vijeka i baroka koji bi upućivali na povijesno pravo Ukrajinca na kulturu Kijevske Rusi.

Jaroslav je u svoje vrijeme bio posljednji knez koji je vrlo uspješno odoljevao svim vojnim i političkim napadima te je razvijao kršćansku kulturu stvorivši od Kijeva i Kijevske Rusi najveće gospodarsko i kulturno središte srednjovjekovne Europe.

S postupnim nestankom Skita, odnosno njihovim stapanjem s poljodjelskim stanovništvom, motivi njihove umjetnosti, posebice zoomorfni, stapali su se u lokalnu kulturu i imali odjeka sve do kulture Kijevske Rusi.

Galicija je prvi jači politički autoritet stekla u sklopu Kijevske Rusi tijekom 11. stoljeća za vremena kijevskog kneza Vladimira Velikog.

U 9. stoljeću zajedno sa ukrajinskim plemenom Poljanima potakli su osnivanje prve istočnoslavenske države Kijevske Rusi.

Jaroslav Vladimirovič Mudri (staroslavenski: Ярослав Мудрый, stari nordijski: Jarizleifr); (978. - 1054.); je novgorodski i potom kijevski knez, koji je bio na čelu prve istočnoslavenske države Kijevske Rusi tijekom razdoblja između 1019. i 1054. godine.

Rimski ga povjesničari nazivaju Danapris, dok je za vrijeme Kijevske Rusi među Slavenima bio poznat kao Slavutič.

Prije širenja Kršćanstva srednjovjekovna Ukrajina je bila dom mnogih poganskih vjerovanja starih Slavena i pridošlih Gota naseljenih na širim ukrajinskim prostorima, a ta su vjerovanja gotovo posve potisnuta u 10. stoljeću odnosno nakon 988. godine kada je Kršćanstvo privaćeno kao službena religija Kijevske Rusi.

Njegovo izbivanje u ratovima dovelo je u opasnost sam Kijev koji je često bio pod slabim nadzorom staroruske vojske upravo radi neprestanih ratova izvan Kijevske Rusi.

Kulturno i političko središte postaje tek za vrijeme ukrajinskog plemena Siverjana koji u 10. stoljeću među prvima prihvaćaju nadležnost Kijeva i ulaze u sastav Kijevske Rusi.

U 10. i 11. stoljeću ukrajinski preci ponovno u nekoliko intervala naseljavaju prostore zapadne Rusije u sklopu širenja Kijevske Rusi, posebno širu okolicu grada Novgoroda, i zatim Vladimira u današnjoj Vladimirskoj oblasti.

Nakon mongolskog napada u 13. stoljeću veliki broj ukrajinskih predaka iz istočnih krajeva Kijevske Rusi seli na zapad u središnju Europu, posebno u zapadnu Ukrajinu, južnu Bjelorusiju, istočnu Poljsku, i države Baltika.

Sve do 13. stoljeća Varjazi su nastavili dolaziti kao ratnici-plaćenici iz Skandinavije da bi zaradili u službi Kijevske Rusi.

Ukrajinski stručnjaci tumače da kozačka kultura ima svoje korijene najkasnije još iz razdoblja Kijevske Rusi kada se jug Ukrajine i Rusije nalazio u kontinuiranim sukobima sa raznim euroazijskim narodima. [ 4 ] Taj prostor ipak je bio naseljen slavenskim stanovnicima, djelomično i pripadnicima iz plemena Bijelih Hrvata, [ 5 ] [ 6 ] za koje se pretpostavlja da su jedna od skupina koja je sudjelovala u formiranju prvih kozačkih pokreta. [ 7 ] [ 8 ] Kozačka kultura se također u više istraživanja povezuje sa starim Skitima i Sarmatima, inače vojnički nastrojenim narodima iranskog porijekla koji su više stoljeća živjeli na prostoru južne Ukrajine i Rusije.

Unatoč tome, u Hrvatskoj su profesionalni znanstvenici, medu kojima je Anto Knežević, osjetljivi prema navedenim bitnim nijansama prijevoda, koji postepeno istiskuju/izguravaju " konvencionalnu tradiciju ", pišući " Kijevska Rus ", " Kijevske Rusi ", " srednjevjekovna Rus " i t. d.

U 14. stoljeću naziv »Rusini« su prihvatili današnji Bjelorusi te ga koristili do 18. stoljeća, dok su Rusi prihvatili naziv »Russkie« tek krajem 17. stoljeća nakon Perejaslavskog sporazuma koji je politički objedinio Rusiju i Ukrajinu. [ 42 ] [ 43 ] Ove tvrdnje do danas su ostale predmet povijesno-političkih sukobljavanja između Rusije i Ukrajine koje podjednako pretendiraju na kulturnu baštinu najstarije istočnoslavenske državne tvorevine Kijevske Rusi.

Opisni termin« staroruski »je pojam kojim se označava kulturno i političko povijesno razdoblje istočnih Slavena prije raspada države Kijevske Rusi u 13. stoljeću. [ 1 ] Podjednako se odnosi na kulturno-politička dostignuća Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa, koji su tada živjeli u sklopu zajedničke države Kijevske Rusi.

Uskoro je u Moskvi stvorena manja imigrantska zajednica koja je kasnije nazvana« Maloruski dvor », prema srednjovjekovnoj matici Kijevske Rusi koja je imala svoje središte u Kijevu i bila poznata kao« Mala Rus ' ». [ 17 ] [ 18 ] Godine 1652. u pravoslavno središte Moskvu dolazi 12 uglednih ukrajinskih glazbenika pod rukovodstvom plemića Ternopoljskog, potom i 13 visoko obrazovanih ukrajinskih učenjaka iz Kijevsko-mogiljanske akademije [ 19 ] s ciljem da prenesu svoja znanja nižem moskovskom plemstvu i nauče ponešto o kulturi iz Moskve.

Jedno je vrijeme područje bilo i u sastavu Kijevske Rusi, a od 60 - ih godina XI. stoljeća, područje je u sastavu Litve.

S druge, pak, strane u Ukrajini, koja pretendira na poziciju " majke svih slavenskih naroda ", termin Bijeli Hrvati rado se prihvaća, pa je i jedan od braće osnivača Kijevske Rusi, najstarije slavenske državne tvorevine, nosio ime koje se, kroz lingvističke promjene, može dešifrirati kao Hrvat.

Kroz svoju povijest Bjelorusija je u državničkom i kulturološkom smislu duže vrijeme bila vezana sa Ukrajinom u sklopu Kijevske Rusi i Poljsko-Litavske Unije.

Već sam jednom pojasnio da je izraz Kijevska Rusija krivi pojam vezan za političke insinuacije te aludira da je povijest Kijevske Rusi vezana isključivo za Rusiju, ali ne i za Ukrajinu i Bjelorusiju.

Litavska elita u početku se proglasila i nasljednicom Kijevske Rusi, ali se nakon nekog vremena našla pred opasnošću od gubitka vlasti i autonomije jer se u državi našla brojna obrazovana ukrajinska i bjeloruska populacija.

Osim u srednjovjekovnom poljskom gradu Krakovu, posebno značajna središta Bijelih Hrvata bila su gradovi Peremišl i Galič koji su se nalazili u sklopu Kijevske Rusi pod kontrolom Kijeva.

Ukrajinci su prema tome gotovo uvijek prirodno podilazili i težili nekim oblicima demokratskog odlučivanja, da li tipa oligarhijsko-monarhijskog u sklopu Kijevske Rusi ili gotovo demokratskog u Zaporoškoj Republici, ovisilo je o društveno-političkim uvjetima pojedinih razdoblja.

Nakon ruske revolucije u 20. stoljeću, svojom voljom službeno su odbacili podcjenjivački naziv »Malorusi« te su prihvatili ime »Ukrajinci« prema staroslavenskoj riječi »ukrajina« (»rodna zemlja«); koja je prvi puta zabilježena u 12. stoljeću označavajući kneževine u sjevernom dijelu današnje Ukrajine odnosno samu maticu srednjovjekovne države Kijevske Rusi. [ 35 ] Takva društvena i politička odluka službenog prihvaćanja mlađeg etnonima »Ukrajinci«, uslijedila je s ciljem očuvanja srednjovjekovnog staroruskog (ukrajinskog) identiteta i ograđivanja u procesu dinamične asimilacijske politike ruskih careva.