Pod naslovima Mogu li hollywoodske priče zamijeniti policijske izvještaje, Hrvatski filmski eksperiment i društvena zbilja, Munitić-Martinac, dva pola jedne knjige, Slikar koji se opuštao u mraku kinodvorana, Filmska arheologija iz perspektive suvremene umjetnosti, Filmski sat Christiana Marclaya i totalna režija, Galeta i cunami i drugima, koje valja pročitati jer nisu prepričljivi, Željko Kipke se taktikom disperziranja svoje obilne esejistike po raznovrsnim medijima uspješno koncentrira na područja koja ga osobno zanimaju, a to su prvenstveno vizualna umjetnost, svi vidovi pokretnih slika i forme njihove prezentacije, a potom i na autore koje po bilo kojem osobnom ključu smatra referentnim.