U tom kontekstu sjetili smo se i djela manjeg formata i intimnijeg karaktera, slabo ili nikad izlaganih, našeg velikana Julija Knifera, dostupne zahvaljujući ljubaznosti Ane Knifer, ali i jedne slike Gabrijela Stupice, velikog slovenskog slikara, diplomanta zagrebačke ALU, koja je u Zagrebu od daleke 1965. Dakako, to su po mnogo čemu heterogene jezičke solucije, ali danas su sve ideološke podjele otpale jer je svaki ideološki model jednako valjan, pa ova dva sjajna uratka postavljamo bez ikakva koncepcijske predmeditacije.

Upravo je tome posvećen drugi dio izložbe, u kojem je izložen niz fotokopija najznačajnijih knjiga umjetnika, ali i avangardnih časopisa iz toga doba, poput dobro poznate Gorgone u redakciji Josipa Vanište i Julija Knifera, Maja ' 75. u redakciji Grupe šestorice autora i njihovih suradnika, viđenijih djela Sanje Iveković, Vlade Marteka, Mladena Stilinovića, Gorana Trbuljaka, Vladimira Gudaca i drugih, što se podjednako odnosi na njihove samostalne knjige i na inovativne kataloge njihovih izložbi.

Ovogodišnji selektor, Zvonko Maković, odabrao je poznatoga hrvatskog slikara s boravištem u Parizu, Julija Knifera (1924) za našeg predstavnika na Bijenalu, čiji je izbor već mjesecima prije izazivao brojne polemike u domaćem tisku

Za Maljevi č a to je bio kvadrat, za Yvesa Kleina plava boja, za Knifera plohe mneandra.

Pa ipak, poput Knifera, koji mu je u doživotnoj posvećenosti jednom te istom motivu meandru, bio duhovno vrlo blizak, i Vlahović se u posljednjim desetljećima karijere približio zakučastom prihvaćanju ništavila srodnom filozofsko-empirijskim temeljima zen budizma, koji samo naizgled vode nihilizmu.

Horvat je dinamično komunicirao i s ostalim gorgonašima poput Julija Knifera i Radoslava Putara, a nomadski karakter odveo ga je najprije u Pariz, a potom u Montreal, gdje je 1969. godine postao voditelj Audiovizualnog centra pri Sveučilištu u Montrealu i vrlo brzo se sprijateljio s grupom programera koji su surađivali s umjetnicima privrženima suvremenoj tehnologiji.

Djela Julija Knifera, Đure Sedera, Toma Gotovca, Borisa Bućana i Sanje Iveković nalaze se na restauratorskom odjelu Muzeja suvremene umjetnosti.

Među velikanima lirske apstrakcije i enformelnog slikarstva u Hrvatskoj u našoj se zbirci ističu i slike iz raznih razvojnih faza Murtića, Price, Kopača, Kulmera, Petlevskog, Perića, Gattina, Sedera, Dogana, Reisera, te gorgonaša Jevšovara, Hruškovca i Horvata, zajedno s Kalininim i Smokvininim ostvarenjima. Bauhausovsku, apstraktno geometrijsku, neoplasticističku i konstruktivističku poetiku u nas zastupaju reprezentativne slike članova skupine Exat 51: Kristla, Picelja, Rašice, te Knifera, Šuteja, Srneca (Nove tendencije) i inih.

Na izložbi koja nas je ne tako davno predstavila u Portugalu, čiji je autor Marijan Susovski, a postav Snježane Pintarić, predstavljeno je sedamdeset radova hrvatskih autora, predstavnika jednog od najvažnijih razdoblja hrvatske suvremene umjetnosti, od Picelja, Radića i Rašice do Dobrovića, Knifera i Richtera.

Isključiva likovno-estetska preokupacija Julija Knifera u tom razdoblju bila je pokušaj da napravi antisliku.

Kod Knifera i njegovih meanadara - zapravo redukcija koje su sliku svele na bijelu čistoću na kojoj se intervenira crnom - naglasak se stavlja na apsurdnosti koju umjetnik drži " oblikom slobode " a ostvaruje slikarstvom antislike, a kod Đure Sedera pak čudovisnost se prepoznaje u prikazivanjima neprikazivoga i kvadratima koji su " oličenja praznine kakva se javlja iza stvari ".

Serija se sastoji od 12 fotografija (dimenzije promjenljive) na kojima predstavljam radove Gorana Trbuljaka, Sanje Iveković, Josepha Beuysa, Josipa Stošića, Marijana Molnara, Milana Knižaka, Ivana Posavca, Mladena Stilinovića, Borisa Cvjetanovića, rad grupe Irwin, Julija Knifera i rad grupe OHO (Z. P.)

Iz Pariza su u Zagreb dopremljena prvorazredna i neprocjenjiva djela druge polovice prošloga stoljeća i ovih nekoliko godina 21. stoljeća, među ostalim i radovi dvojice naših umjetnika: nedavno preminula Julija Knifera s grafitom na kartonu Meandar, koji je 1999. pariškom muzeju darovala Kniferova kći Ana te Brace Dimitrijevića s djelima Prolaznik kojeg sam slučajno sreo u 11 h09 (1971) i Posthistorijski triptih; majka Romula i Rema (1989).

Izložen je izbor iz korespondencije između Gotovca, Josipa Vanište i Miljenka Horvata te nekoliko radova Julija Knifera i Dimitrija Bašičevića Mangelosa.

Riječ je o izloženim kolažima Julija Knifera, koji dosad ne samo da nisu izlagani nego nisu ni publicirani.

Kriza je ambiciozno zamišljena, u njoj je svojim radovima sudjelovalo 55 hrvatskih umjetnika različitih generacija od Igora Grubića i Antuna Božičevića, Vlaste Delimar, Mladena Stilinovića, Vlade Marteka, Željka Jermana, Nikole Ražova, do sjajnog Karla Paliske, te Julija Knifera.

Maković je u nekoliko navrata u intervjuima objašnjavao po kojoj se unutrašnjoj logici djelo Julija Knifera kopča na temu Bijenala, ali samo su ga trijezni čuli.

No, tek na prvi pogled (i ophod prostorom) mogli smo dobiti dojam da Scarpa nadopunjava Knifera (ili Knifer Scarpu); ubrzo smo počeli osjećati kako prilično niski stropovi guše i pritišću Kniferove velike formate u središnjem prostoru, a arhitektonski ukrasi, visoko reljefni zidni istaci i usitnjene prilazne (silazne) stube, geometrijski razlomljene pod oštrim kutovima, razbijaju koncentraciju na izložene Kniferove crteže u bočnom lijevom prostoru.

Tako smo umjesto umilna suglasja Scarpe i Knifera dobili pritajenu borbu za prevlast, protiv volje obojice umjetnika.

Da je u šezdesetima kulturna politika ondašnje države stala iza promocije Knifera, on bi joj bio vrhunska legitimacija.

Politika nikad nije prepoznala Knifera, niti joj je on inklinirao, za razliku od Murtića koji je još 1945. bio članom AGITPROP-a.

Zastupljene su slike i skulpture pionira i klasika hrvatske moderne, poput Bukovca, Medovića, Meštrovića, velikana prve i druge polovice 20. stoljeća poput Vidovića, Crnčića, Kraljevića, Becića, Hermana, Kršinića, Dulčića, Kožarića, Knifera, sve do mlađih suvremenika poput Duje Jurića i Igora Rončevića.

Između ostalih tu su djela Bukovca, Medovića, Vidovića, Meštrovića, Hermana, Kraljevića, Becića, Uzelca, Tartaglie, Šimunovića, Glihe, Ivančića, Dulčića, Smajića, Kršinića, Bakića, Knifera, Kožarića...

Maković više od trideset godina sustavno prati rad Julija Knifera, priredio mu je više izložaba u zemlji i inozemstvu, a prošle godine ga je na 49. Venecijanskom Bijenalu izabrao da zastupa Republiku Hrvatsku.

S Meandrom Julija Knifera, dijelom donacije Dragoslava Damjanovića iz 2005, zaključuje se vrijeme formiranja fundusa Narodnoga muzeja: djela moderne i suvremene umjetnosti stalno se otkupljuju do šezdesetih godina, kada se otvara druga veoma važna institucija u Beogradu Muzej savremene umetnosti.

Ili, još drastičnije, Knifera s ' istim ' meandrima.

Tako primjerice, kontekstualizirajući pojave neokonstruktivizma i enformela krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog stoljeća dnevno-političkom retorikom istoga razdoblja, Maković sebe, a ujedno i Knifera pozicionira spram mita o heroizmu apstrakcije, suprotstavljene kanonima socijalističkog realizma, demistificirajući pri tom binarnu opoziciju figuracija-apstrakcija, koja se desetljećima u hrvatskoj povijesti umjetnosti nametala kao glavni teorijski problem.

Vijatović: Počeo sam snimati Vaništu, Knifera, Kožarića, Gotovca, njihove prostore rada i življenja, svjestan da se radi o izuzetnim umjetnicima.

U suptilnom monografskom tekstu autora Kniferove monografije, dr. Zvonka Makovića prepoznajem način pozicioniranja u kojemu se dekonstrukcija mita o Kniferu događa upravo u procesu čitanja Knifera.

U razdoblju između 1961. i 1973. današnji je Muzej bio jedno od središta međunarodnog pokreta Nove tendencije, zbog čega se će se u fundusu tadašnjeg GSU-a, uz slikarstvo tog iznimno plodnog razdoblja koje su dijelom svojeg opusa obilježili autori poput Vlade Kristla, Aleksandra Srneca, Julija Knifera, Ivana Picelja, naći i djela Almira Mavignera, Otta Pienea, Victora Vasarelyja, Piera Dorazija, Piera Manzonija.