Muče li je one slike meteža u zbjegovima: mnogo svijeta, djece, život u planini, pod kolibama, i poslije toga tumaranje naroda koji je, idući nekuda, onih julskih dana 1942. godine, dospio u ruke ustaša.U tom hodu po mukama neizbrisivo je još mnogo toga: prelazak preko mosta u Dubici, sabirni logor na cerovljanskoj poljani, gladovanje i prokislost do gole kože, vagoni za stoku a narod u njima, klecanje i često zastajkivanje kompozicije i, najzad, istovar mase svijeta negdje u blizini Velikog Grđevca, odakle će krenuti u selo Crmošinu.Izvjesno vrijeme boravili smo u Crmošini.