No upravo stoga ili čak unatoč tome valja nam pokušati u novonastalom borgesovskom račvanju a priori trokutovskih anticipacija i atributivnih participacija zamisli/tumačenja/projekata/opsesivnih ideja u smjeru virtualnih muzeja, Antimuzeja i pogrešno shvaćenih odnosno nekritički lakomislenih NE antimuzeologijskih praksi (lišenih zbirki pa i suvislih koncepcija, iole ozbiljne, a opet i kreativne obrade zbirki, čak i samosvijesti, autorefleksije i ethosa odgovornog anti-muzeologa) iznova artikulirati i izložiti iz vlastite impostacije kontigentnog, ali ne-slučajnog Slučaja Crveni Peristil before and after (1968. 2013.) te veoma razrađenog Trokutova nad-osobnog mita i Puta (analognog, cum grano salis atributivno-participirajućim stazama djelomičnih idejnih preteča poput Gurdjijeva, Crowleya, Schulza (pisca Dućana cimetne boje), Šejke (Grad Đubrište Zamak), Schneidera, Szeemanna s kojim nakon faza inkubacije i inicijacije u zajedničku stvar 70 - ih i 80 - ih u pred-posljednjem razdoblju njegove stvarateljsko kuratorske egzistencije nipošto slučajno, već prije fatalno, metafizički nužno u Schopenhauerovu najstrožem značenju toga filozofijskog pojma uistinu ostvaruje plodotvornu osobnu suradnju i veoma interesantnu komunikaciju i korespondenciju koja kulminira u koncepcijama Trokutovih atributivno-participativnih projekata, radova i njihove razrade neposredno prije, za vrijeme i nakon Szeemannova kontraverznog izložbenog projekta Krv i med: budućnost je na Balkanu.