jedino što više zamjeram franji u konstelaciji silnica koju smo svi posložili, zajedno s našim susjedima, više od tajkunizacije jest sam rat. trebalo je biti trećega političkoga rješenja. za rat smo krivi mi, sami sebi. dopustili smo budalama sa šajkačom da nas u konstelaciji uvuku u nj, na tradicionalnih 5 godina koliko smo prošli put ratovali. bude li sljedećeg srpsko-hrvatskog rata, kladim se da će trajati 5 godina. a po svemu sudeći, ne promijeni li se konstelacija bitno, bit će ga.možda bi izbjegavanje rata pod cijenu okupacije bilo dugotrajnije i bolje rješenje, jer evo vidim treba nam period da sastavimo činjenice u glavi, kondenzatori još šalju struju koja nas drma misleći da je ištekana utičnica rješenje. tribalo je pustit da nas zgaze, šutke, pa ih onda pomalo političkim konstelacijama svesti na ovo di jesu. a sad ćemo raditi doživota za boračke penzije, grcat u kreditima, busat se u prsa da imamo državu, a materijalno i moralno smo u fiksu. to ne znači da tuđmana krivim za rat, nego tu konstelaciju. ma koja pametna država prisilno ulazi u rat. recite mi koji je rat donio jednoga pobjednika. ptsp kod branitelja je samo jedan dokaz da nema te samoobrane ili ideologije koja može čovjekovoj savjesti nadoknaditi urođeni osjećaj da je učinjeno zlo, ma koliko politička konstelacija to opravdavala. a svoje ljude, prijatelje, gurnut u situaciju trajno bolne duševnosti je najgori zločin prema svome. politički gledano, ma što je 500 tisuća duševnih i fizičkih invalida nad idejom slobodne hrvatske. ne mrzim ono političko što je nastalo iz rata, ali mrzim kad se ne gleda na čovjeka koji postaje osoba žrtvovana ideologijom do mjere samouništenja.