Naime, osvjetljenje je u filmu preduvjet prepoznavanja prikazanoga sadržaja (Peterlić, 2001: 103, 104), dok je u Autoportretu funkcija osvjetljenja upravo suprotna â najjače osvijetljeni dijelovi tijela su akromatizirani do neprepoznatljivosti, percepcijski iritantni (simptom na početku spomenute neoegzistencijalne mučnine), a nepravilne, ÂťrazliveneÂŤ plohe kromatskih i, u manjoj mjeri, akromatskih boja, ne proizvode u slikarstvu uobičajen dojam prostornosti i volumena već naglašavaju dojam neodređenosti i neodredivosti konfiguracije, kontura i kontekstualne pozicije prikazanoga prizora.