Mogu i to reći ja se još uvijek koprcam.

Ja nastojim svakim danom zasaditi barem jedan novi cvijet na mojoj poljani, i zato mi je valjda ponekad tijesno u samoj sebi..... ali koprcam se nekako, trudim se naći mjesta za sve što volim, želim, trebam i nastojim...

Plivam, koprcam se, tu i tamo malo zagnjurim, ali brzo isplivam na površinu.

Ja u sebi gorko placem, u svojoj unutrasnjosti se koprcam i batrgam ko skusa ulovljena u mrezu.

Znam da su svi, ali nekako svoju izgubljenost najbolje osjećam i u njoj se koprcam.

Ovako plivam snažno... koprcam se u toj vodi, ne znam kakav val bi morao biti da me svlada...

Već se koprcam i u muci hvatam za Vranju Josipa.

Najčešće se koprcam u krevetu kao riba na suhome i onda, u nedostatku bolje ideje, upalim televiziju jer, ako sam u išta sigurna, onda je to u činjenicu da ću barem na televiziji naći nešto dovoljno dosadno da me ušuška u san.

Kad su došli na prvi sat svima sam napravio čaj sa kamilicom, bazgom i lipom.Sjedili su skrušeno na sanduku i zadovoljno pili topli čaj.Sat nije bio baš nešto, lomio sam se pokušavajući biti zanimljiv ali nije išlo.Vanja, Adis i Ino su malo pomagali ali i odmagali jer sam u njihovim očima vidio kako je jasno da se koprcam.

Ma slusam ja vas dvije vec dva mjeseca - ja slusam ali.. srce po svom.... pazim, pazim, pazim... bude vec svega toga sto ste nabrojale, nekako se koprcam da se ne primjeti.... muz jos nista ne primjecuje i jako, jako se trudim da i ne primjeti... U totalnom povjerenju - i prije je sex bio katastrofa i on je navikao na mene drvenu - tako da mu to nije nista novo:))))), bitan je on, a ja to nekako prezvakam i cekam svojih 5 min sa onim tko mi paše i tko mi godi:)))) ak kuzite, i zivim da dozivim i taj tren... moze biti da ce biti jos gori neg sto je sa muzem, ali.... jos ne znam....:)))),,, bumo videli pa vam javim, hahahahah...

hahaha, koprcam se od smjeha kolodvor mrzim, fujj. a i vodoskoci su iritantni. i stepenice i šalteri. odlična priča:))

godine dođu i ne pitaju podudara li se ono što izgleda na van s onim kako se osjećaš a ja sam nekako u svemu emocionalno late bloomer sve mi je prebrzo tjelesnost treba prerasti u seksualnost znate ono dodir postaje osjećaj, upoznavanje postaje bliskost sve to nekako zajedno, a ja se još koprcam da sve uzmem odjednom samostalni život, zapaliti na prozoru, slušati glasno muziku poslije ponoći nema porovjeravanja, samo ta opijajuća sloboda ali i pospremanje, plaćanje računa, organizacija, sitem, metodika, planiranje kao da jedno ubija romantiku drugog

I sada šutim i pričam kao stranac Ne vidim život ispred sebe U vrtlogu živog pijeska Koprcam svoj glas Da bih vidio kraj I njega kraj sebe

Ja se ne koprcam, svoj sam i ne pripadam ni Hvidrašima ni Udbašima.

(gledam ga u crne klikere i nelagodno se smijem)... ako i nisam bila tužna, nakon ovog jesam... ali ne mogu dugo biti u tom nezahvalnom stanju... koprcam se, elokventna sam... već ću iznaći načina da se dignem:

bezimena bas to,,. meni je dovoljno sto postoji.. jednom je kroz neku drugu priču rekao mom muzu " pa dobro bas sam mislio da ce te se rastati ".. on osjeca nesto.. ali se isto kao ja trudi da sve sakrije.. neznam.. mozda nije zaista tajming.. samo, ba svjesna toga.. ja se ipak nedam Bezimena.. bez obzira sto sam u zivotu s muzem izgubila sebe.. ne znaci da nema mogucnost se naci opet:) samu sebe:) moji koraci su spori i lagani.. ali idu.. puzevi su, ali su puni zelje jos i volje.. umorna sam za sadasnji zivot ali se borim koprcam,.. jer nisam umorana za neki iduci,. novi.. neke kockice se u mojoj obitelji upravo preslaguju.. dolazak moje svekrve je veliki korak naprijed.. malo čudno za reci ali ona je meni izlazna karta.. ona je sukobljiva, konfliktna i kontorlorska osoba,, jasno da je tesko s njom takvom i da nece moci zivjeti kraj nas a da to ne ispolji.. zato nesto sto sam dovela do stabilnosti skupa s muzem kako tako, njjena noga ce nazalost raskopati.. ne jer ja prizeljkujem i zelim, vec ce muz dozvoliti.. nijedna posesivna veza, pa ni majke i sina, nemoze zavrsiti dobro za brak sina.. nemoze da ne okrzne snahu tj. zenu.. moja svekrva je u zadnjem dolasku otvorila karte " sta se ne rastanes od njega ne volis ga " i jasno je dlaa na znanje sta ce pokusavati.. ja s necu boriti.. pitat cete me zasto.. jer sam se 5 godina borila.. SAMA.. a da on je prst u uho.. i ne zelim ispravljat krivu drinu.. preodgajat ni muza ni svekrvu.. pa da izgubim u jadu, bolu, nesreci zivot cjeli? ne pada mi napamet.. zamahujem krililma da poletim.. nisam jos nisu jos jaka ali su spremna na let:) bezimena... divno je sto postoji taj neko.. kao neka snaga iza nas,.. kao neka nada da postoji bolje.. da to bolje se zasluzuje.. a kdo nas zena je nesto neobično kao i od muskaraca.. cinjenica da uvjek nadjemo jos pa jos snage za toleranciju, odrzavanej braka.. odkud nam samo ta volje snaga?? pa čak i kad volimo drugoga, zasto se tako teskko odlučimo za novi početak??

Ali inače život kakvim sam živio tražio je od mene da se koprcam, borim.

Nekako sam se više vidjela u modricama kako se pokušavam okrenuti na drugu sranu dok se koprcam na palubi jer sam " pala niza stepenice ".

Ostatak noći (odnosno jutra) sanjam kako se koprcam po pećini u kojoj me zaskaču crne mambe.

Što se više koprcam u njemu, to sam sve više zarobljen.

Jesam li ja izgubljen slučaj zato što ne mogu, iznova ne uspijevam, klonem, padam, popuštam, tonem... Osjećam se često kao da se borim protiv struje koja je prejaka, prebučna, prerazorna.., a ja, ja se u početku borim, koprcam, a onda-svjesna da sam premala, preslaba, nikakva... popuštam, odustajem...

Ja se koprcam, a ona nastavi: " Ne moraš mi ništa govorit, znam kak je ", na što počne grabiti naramke raznog cvijeća i gurati mi ih u naručje: " Za mamu

Koprcam se na uzetu sjebanog zgloba i mislim si kako sam ovog trena najsjebaniji covijek na svijetu, ali tog trena se sjetim kako je Veljo nekoliko sati prije na Uckoj izrekao svoje sudbonosno " DA " i shvatim da nije meni bas tako strasno.

Kad budem imala vremena...: (Pisana je tako jednostavnim jezikom, a i talijanski mi je najjaci strani jezik; sa engleskim se koprcam jer sam nepismena, a spanjolski mi je svakodnevnica...

Znači još nisam odustala, i još se koprcam, i koprcat ću se dokle god imam bar malo vjere u sebe i one koje volim, a njih ima.

Povodljiva sam, a mislila sam da nisam i sad se koprcam vab iz toga.

Sva sreca nista od toga obicno ne bude, ali ne bez da se branim, koprcam i mlataram rukama, trckaram naokolo i bjezim pred najezdom grabezljivaca.

Ponekad mislim.. da sam zaglavio u živom blatu.. i što se više koprcam i pokušavam izvući, to sve više propadam u njega..

dobar dan........ slučajno sam zalutala tražeći nešto..... nešto da me izvuče i odvuče od mene same... prevara je zaista tako licemjerna, sebična, kukavički pokušaj da sebi nešto dokažemo. ja nisam savršena. nisam ljepotica. žena sam u pedesetima. odgojila sam troje sada već odrasle djece. u braku sam preko trideset godina. od kada sam rekla da, zaboravila sam što znači koketirati. što znači pogledati drugoga. živjela sam svoj brak. znam da ni on nije savršen. nisam u njemu gledala neko više biće, ali vjerovala sam da me poštuje, voli. a on je sebi morao dokazati da je uvijek mlad, šarmantan i da može osvajati. našao je mlađu ljubavnicu. ona isto ima drugoga sa kojim živi. ali.... ne znam što su željeli postići. njegovi prijatelji su znali za njih. oni isti u čije društvo me je vodio. to me je boljelo više od prevare. to nepoštivanje - mene. rekla sam mu da ode s njom. sve se može preboljeti i naučiti prihvaćati. rekao je da neće i da nikada to nije htio. i da me nikada nije prevario.:))))))) sastanci, pisanje seksi poruka, zajedničko skijanje....... i nije me prevario. sve se to dogodilo prije četiri godine. odustala sam od razvoda zbog toga što sam mislila da tolike godine ne treba odbaciti, a da se ne pokuša nešto napraviti. radila sam na sebi. vježbala, dotjerivala. pokušala biti vesela bez osvrtanja na prevaru i prigovaranja. i tada kada je bilo najteže - financijski - krediti, dugovi......... ostavio me je da se sama koprcam uz obrazloženje da on više ne može. i dalje je kod kuće. pogleda me kao da imam neku zaraznu bolest. i nanovo piše sms-ove, odlazi na kavice....... naravno ne meni i samnom.:) treba oprostiti kažete....... ok, tko može neka oprašta. ja sada želim postati licemjer. želim biti sebična i misliti na sebe. želim se prestati drogirati antidepresivima. želim se početi smijati, družiti, izlaziti. ali zaboravila sam kako se to radi i što je najgore - osjećam se kao da bolujem od zarazne bolesti - koja me čini ružnom, nepoželjnom. ali naravno - nevjera je nešto normalno, što treba oprostiti - kažete vi:)))))))) sretno

To znaèi samo jedno piši, piši, piši i hvala joj za to, kaže Ira. nbsp; nbsp; nbsp; Najdraži su joj zadatci oni nakon kojih ostaje užasno malo vremena za pisanje teksta, ureðivanje fotografija i slanje svega toga. nbsp; nbsp; nbsp; Volim napetost koja zavlada dok se koprcam s reèenicima i još nisam ni poèela tekst, a urednik zove je li gotov, pa da vidiš panike.