- Bi, zbilja, gospodična, da se je lijepo odijevati, pa na pahuljici spavat... dosta je, dosta, toga ja nikada ne dopuštam dok sam živa, pa ni Pavao nije lud, opametit će se i on, ja znam da su ga minule šale pod puškom, uze Kovačićka osvjedočavati Bučića, a ovaj klepeće nogama po zraku od radosti, dočim mu se debela kćerka posvema udubila u nov položaj kako će se udati za ponosnoga Pavla - a Marija - bog da joj je kakova prozirnoga krojačića dobiti.

Zbilja - rekne Kovačićka, i ono malo utjehe što se je pokazalo na njenom licu, iščezne bez traga.

Kovačićka se rado molila, ali od svoje udaje molila je ponajviše da joj Bog čovjeka sklone na veću štedljivost, dragi novac da se štedi a ne troši na što god.

Cijelu noć i cijeli drugi dan sprovede Kovačićka u grozničavom očekivanju izilazeć svaki čas na cestu da vidi vraća li se sin.

Kovačićka rastvori od velika čuda oči i uzdiže glavu.

Kad se je Kovačićka osvijestila, srete okom lice Pavlovo tužno i zabrinuto nad nju nadneseno.

Ah, dijete moje, treba to sve promisliti, treba upitati starijega koj je nešto iskusio, koj znade kako je teško živjeti u svijetu ako ne imadeš svoga dosti - govoraše Kovačićka i katkada pogleda sina i vidjelo joj se da je popustila, a Pavao sve milije, sve brižnije sad pokriva raskrite noge, sad naređuje uzglavlje.

Dok su sjedili za stolom, povede Bučić razgovor o Pavlu: hoće li se skoro povratiti, a Kovačićka uzdiže glavu i uzdahnu: - Da bi Bog dao skoro

Kako je Kovačićka u mnogočem nalikovala Bučiću, imala je začudo sličan glas njegovu.

Veli Kovačićka: hehe... vanzemaljci nas zovu.. jel čujete?

Idemo radije kući, kod kuće se zabadava jede i pije - opomene Kovačićka videć susjedu spremnu da krenu u krčmu.

Kovačićka se onesvijesti i padne na tla kriknuv strašno: Nezahvalniče

Riječ tvoje majke ne vrijedi ni toliko da ju prosudiš? - ogorčeno klikne Kovačićka i ljuta pogleda stane pred sina.

Da nije Kovačićka ljubila sina ne bi mu bila mogla odoljeti, ali ga ona ljubljaše žestinom jednostavnih majka, i baš ta ljubav, zanimajuća se kroz sav život jedino srećom djeteta, nagna ju silit si sina da uzme djevojku bogatu kakova je bila Mara - jer samo takova djevojka mogaše po njenih nazorih usrećiti i usladiti gorke patnje braka.

Pavao sklopi ruke i nasmiješi se milo i ljubezno da se je Kovačićka nehotice nasmijala, na što joj se ljute oči navlažiše.

Kovačić i Kovačićka, Gospodarić i Gospodarićka a najčudnovatije Marija svrnuše u jedan mah plaho oči na Pavla koj je kao i ovi problijedio, i tajnim drhtajem stanu prisluškivati imena određenih mladića ne bi li se možda i Pavlovo među njima našlo.

- Nesretno vino... da ga samo nije Bog ni stvorio - zakima Kovačićka i pogleda prema vratam, kao da se čudi što toliko dugo - ne dolaze iz pivnice.

Kovačićka mu govorila o Marinu bogatstvu, pa kako bi to lijepo bilo da nju oženi, i da bude bogat čovjek, a šta on?

Kovačićka sjedi kraj okna te plačljivim pogledom očekiva sina, kad ga najednom zagleda u vrtu, ali ne sama - već u zagrljaju Marije, njoj toliko omrzle djevojke.

- Da, boli, a kako ne bi - uze pentati Kovačićka, gledajuć još sveudilj u kraj - kad te vlastito dijete izdaje, oh, Bože, Bože, zašto me radije nijesi stavio u raku, nego da ovakova šta doživjeti moram.

Činilo se da se je Kovačićka namračila više od navade negoli od protimbe.

- Nikud, ali baš nikud ne idem više kuda ti pođeš, jer ne znaš drugo van gristi i rugati se - nesretne mene - navali Kovačićka plašljivim glasom koriti supruga.

Kovačićka molila na svom krevetu ne bi li Bog rasvijetlio pamet svim kojim se muti; a Pavao - ne - on nije molio, njemu se prikazala Marija kako mu na oprost pruža toplu ručicu, a on neće da ju ispusti već ju privija na svoje srce.

Kovačićka rastvori usta i još šire rastvori oči.

Kovačićka bijaše odista čudnovata, da zlobna i nenaravna ženska, ali ju Pavao kao majku ljubljaše djetinjom odanošću i sučustvom.

- Ne uviđaš? - začudi se Kovačićka i sklopi ruke uzvinuv oči k nebu.

- Zamamiti - plane Kovačićka, a žuto, joj se lice zalije krvlju - znam ja što su Gospodarići, recite mi samo zašto nije Gospodarića pogodio kamen, zašto baš mojega muža, nute... recite mi

Kovačićka se nekako namrgodila, žaleć u potaji za novcem što se je danas potrošio.

Ubili a gdje? ja... ja - Kovačićka se onesvijesti i padne preko praga.

- Kako si ti dobro dijete - odvratila Kovačićka - ne imaš mira ni onda kad susjedu posjetiš, ah - tu se okrenula Bučiću - ovakovu nevjestu za mojega Pavla, i ništa si više na ovom svijetu ne zaželjeh.