Mislim da smo zaista obadvoje znali da smo zapravo frendovi, i da je prilično ' krivo ' to što radimo, ali da ne znamo sredit bolje, jer smo polomljeni na komadiće, ali nitko nije niti spominjao rastave ili bilo šta ili računao s dugovječnošću tog prijateljevanja, a ja sam nekako od početka znala da on nju voli, kao što je on meni zapravo pomagao u životu i nije mi se pleo u to s kim izlazim i što radim... tako da, ne razumijem to s oženjenima, ali moram prihvatiti da se svašta može dogoditi, puno ljudi se rastaje, i nekako trebaju nastaviti svoj život, što sad, da umru, ako nisu uspjeli neku ozbiljnu vezu realizirati? da im djeca krepaju zato što su loše odabrali? život je tu zato da ga popravljamo, ne zato da u svakom trenu uspijemo donijeti idealnu odluku, a ' ko ' pogriješi ' dobiva zabranu prava na život?