Je li gospodsko ponašanje nešto o čemu čitamo u Krležinim romanima ili ono još uvijek postoji?

Navedena dnevnička bilješka mogla bi ilustrirati i zanimljivo Šnajderovo izlaganje na spomenutom simpoziju o Krležinim osamama.

Ali ću spomenuti samo jedno: pogledajmo u kazalo (str. 10 - 11) u podnaslove Šimundžina istraživanja »Religiozni svijet i teološki prijepori u Krležinim djelima« pa »Opća obilježja Krležinih djela« (str. 527 - 528). Krleža spada u red najznačajnijih pisaca i mislilaca u hrvatskoj književnosti i kulturi«.

A onda, u kazalu slijedi - mislim - 120 podnaslova, sve jedan drugačiji od drugih, s četiri stranice posljednjega Zaglavka (svih) rasprava o Krležinim djelima (str. 733 - 736).

Prvi put u Krležinim djelima grad nije suspektan; uostalom, kao gradsko dijete, Krleža je u svojim djelima apostrofirao urbanu poliglotiju, a i cjelokupna građanska kultura dolazi do punog izražaja u trilogiji o Glembajevima.

U svakom slučaju, Buddenbrookovi su, nema sumnje, poslužili kao prauzor Krležinim Glembajevima.

Sjetila sam se u vlaku i Sonje Manojlović koja je upravo 2005. obilježila četrdeset godina pjesničkog rada i objavila novu zbirku pjesama, zatim mlade pjesnikinje Ane Brnardić kojoj je prošle godine objavljena čudesna zbirka Valcer zmija, samozatajne vrsne teatrologinje i antropologinje Suzane Marjanić koja je objavila svoju prvu knjigu, sjajnu studiju o Krležinim Davnim danima, Tanjinih ukoričenih napisa o onoj nepoznatoj strani Istre, Đurđe i njena drugog romana koji je objavila u Beogradu.

Prema Krležinim navodima on, dakle, »neobično živo pamti« sve što se zbivalo od 1915. do 1931, zatim od 1941. do 1954, a njegovi intenzivni interesi i memorija polako opadaju nakon 1963. Krleža, dakako, pretjeruje u ovim ocjenama, pamtio je on sjajno i desetljeće kasnije, ali je značajno da se godine koje spominje poklapaju s najintenzivnijim razdobljima u njegovu životu i stvaranju.

Barem donekle bili su pravu. Čisto kazališni razlozi bili su, de facto, Krležinim ranim dramskim prijedlozima dovedeni u pitanje.

Skup je ove godine posvećen preminulom akademiku Nikoli Batušiću, koji je od prvih dana sudjelovao na Krležinim danima.

Prije dvadesetak godina na Krležinim danima iznijeli ste deset zadaća hrvatske teatrologije, da biste prošle godine u knjizi Teatrološki fragmenti ustvrdili kako je uspjeh polovičan.

- Ne, bilo mi je važno da se bavim upravo tim Krležinim razdobljem na početku 20. stoljeća, koje dovoljno korespondira s 90 - ima.

Nakon što je radeći na televiziji napisao brojne drame prema Krležinim djelima, ali i prema djelima drugih pisaca, kao i svoje drame, ovog proljeća Štivičić se ponovo vraća Krleži.

Podravski motivi tiskani 1933. kao vizualni korelat književnog ruralnog mita Miroslava Krleže popraćeni su i Krležinim predgovorom.

Neumorno nas slušajući, uživao je u Krležinim rečenicama.

Nekada Hamlet u Pragu (igrao je, dakako, na češkom, u Ljubljani na slovenskom i u Zagrebu na hrvatskom jeziku) nedugo prije smrti igrao je statističku epizodu od jedne rečenice: »Samo bogat narod može biti slobodan narod« u Krležinim Glembajevima.

Pa, nije li u Krležinim jadikovkama, kako bilježi on sam i kako bilježe oni koji su ga slušali da se jada, najčešća ona kako nitko ništa ne čita i kako posebno nitko ne čita ono što je on napisao.

O tome da se Dijalog objavi i kao knjiga razgovarao sam s Krležom, ali se ta zamisao počela ostvarivati tek trideset godina nakon što sam se obratio Krleži, na Sajmu knjiga u Beogradu, kada me je direktor Službenog glasnika Slobodan Gavrilović upoznao s Vlahom Bogišićem, koji se bavi Krležinim delom i radi u Leksikografskom zavodu u Zagrebu, koji sada nosi Krležino ime.

Ovdje to nema veze s Krležinim pisanjem, odnosno s njime kao piscem.

Krležinim danima, 5. prosinca 2001, pobudile su burna javna reagiranja, ali se sve, nakon kratkotrajne eksplozije, smirilo, i značajna rasprava o novim polazištima za ocjenu Krležina života i djela, nažalost, još nije pokrenuta.

Ne, mi smo bili slobodni, Andrić je bio naš nobelovac, Krleža trajna maskota sve do danas, i danas se može iskupiti s nekim Krležinim djelom, jer bio je Titov zimski i ljetni prijatelj.

Simpozij Krleža danas, obnova monodrame Moj obračun s njima, koje se nakon dvadesetak godina prisjetio Rade Šerbedžija, kao i gostovanje kabareta Željka Vukmirice, koji Krležinim stihovima ne pristupa kao zaštićenoj nematerijalnoj baštini, samo su rubni dijelovi tog projekta.

Upravo na dosljednost, upornost, kao na bitnu Batušićevu vrlinu, upozorava u svom odličnom članku Vlaho Bogišić (izlaganje održano 1987. na Krležinim danima u Osijeku, a tiskano1992. godine).

Zamisao redatelja Branka Brezovca o Glembajevima kao glazbenoj drami, kojom će, kako tvrdi, pokušati napokon otkriti što je Branko Gavella mislio kad je o Krležinim likovima govorio da imaju »mikelanđelovske proporcije«, dugo je najavljivana.

U novijoj hrvatskoj književnosti, u 20. st., mogućnosti kajkavskog ostvarene su ponajprije u lirici Frana Galovića te Krležinim Baladama i proznim fragmentima (npr. u Na rubu pameti).

Iako o samome stripu nije bilo previše govora na predstavljanju (dosta je bilo govora o reakcijama na Festival i njegov dio održan u Beogradu), već se na prvo prelistavanje stripa može uočiti raznolikost i šarenilo stilova, budući da su na njemu radila četiri autora, svaki sa svojim jedinstvenim stilom crtanja (to opet korespondira s Krležinim djelom koje je pokrivalo gotovo sve književne vrste).

Sve su to motivi koje tako često srećemo u Krležinim Baladama Petrice Kerempuha.

To je valjda neki mladalački refleks, čini mi se da se i u Krležinim dnevnicima iz ranih dana, recimo, dosta spominje Byron.

Osim toga, već na prvim Krležinim danima insistira na zanemarenoj vizuri tj. pogledu, na pogledu gledatelja.

Imajući u vidu iskustva onih kultura koje " drže do sebe ", poput talijanske, njemačke, francuske, engleske ili češke kao i naše (na žalost, neslavne) pokušaje s Držićevim domom i Krležinim Gvozdom, pitanje rekonstrukcije rodne kuće književnika poput A.