Treba ti hrabrosti da uzmeš život u svoje ruke jer nitko drugi nikome nije kriv za puteve kojim kročimo, samo mi biramo te puteve.

Za nas koji kročimo začaranom šumom to možda i nije toliko važno.

nekoliko posljednjih kišnih dana kao da je razgnjecalo moj mozak pretvarajući ga u lončarsku glinu i rastočio moje osjećaje u posude raznih veličina, boja i oblika. kako bi bilo divno okriviti tih nekoliko kapljica čiste vode za sapiranje moje duše kao vodene boje sa slike na staklu. kako bi bilo divno, taj nesretni sivi oblak, dovesti pred sudsku porotu i proglasiti ga krivcem za sve strahove, umore, napetosti, nervozu i grubosti, učinjene i izrečene, u ovoj godini, što kao ravničarska rijeka, mirno otiče iz moga života. ta je dvodnevna kiša samo tužna kulisa u posljednjoj predstavi sezone u kojoj umorni glumci svu svoju energiju, znanje i osjećaje ulažu u posljednji aplauz prije spuštanja zastora. uvijek mi tako, s koncem godine, neka nevidljiva ruka protrese skupljena sjećanja, sa željom da iznova, iz te smučkane mase, razlažem dobro i zlo. ne koristim ove posljednje dane godine na izmaku za svođenje nekih računa. nije moj život seoska krčma u kojoj gazde i lokalni bečari, loše vino i rakiju šljivovicu, piju na veresiju, a onda, krajem godine, dođu s novcem od prodane ljetine ili nekoliko jutara djedovine, da s birtašem izravnaju račun. ne običavam, s kraja godine, otkidati list papira iz bilježnice i svoje postupke slagati lijevo i desno, kao teretne vagone na ranžirnom kolodvoru života, zbrajati i oduzimati dobro i zlo. kako oduzimati od dobroga zlo? koja to vaga može izmjeriti koliko ima čega u onom što je već učinjeno. to bi matematičko oduzimanje i zbrajanje bilo svojevrsno priznavanje sebi i drugima da su dobre želje i htijenja s namjerom pretočeni u zle riječi i djela. a moja su djela kao hologrami u kojima iste slike različito izgledaju, ovisno o kutu gledanja. i tko može reći da tu sliku posmatra iz pravilnog kuta. kakvu to crtu da podvlačim na kraju, jer čega je ovo kraj. godine su kao debela brodska užad i kraj jednog užeta velikim je čvorom svezan za početak drugog. kao slijepci kročimo svijetom i ne ispuštajući to uže iz ruku, da se ne zagubimo u bespućima tame, slijedimo njegov put. i čvorovi na užetu, samo nas za trenutak, zaustave na tom putu dok slijepi prsti iza njega ne pronađu pravo uže. i zar bi činio drugačije da zastanem pred njim i vratim se nazad, zar bih znao, prolazeći ponovo isti put, u toj sljepoći, prepoznavati pejsaže kojima su prošle moje noge i, zar bih znao, koga sam to propustio pozdraviti u toj tami, a kome sam se obratio a da nisam trebao. i neću reči, okupan tugom dvodnevne kiše, " žalim za učinjenim " već samo " žao mi je ako ste krivo shvatili "

Na tom teškom putu usmjerenom na pomaganju čovjeku, naši pacijenti i mi liječnici kročimo zajedno, svjesni kako ovisimo jedni o drugima, ali i kako na tom putu nismo sami.

Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja.

Kročimo prema nečemu što još ne možemo vidjeti.

Zato danas kročimo Njezinim riječima tražeći Boga za naš svakodnevni život, poruke su blagdana Kraljice mira.

II. čitač: Brate Franjo, ti koji si se poniznošću i malenošću vratio zemlji od koje je čovjek stvoren, i rodio se kao novi čovjek prijateljstva s Bogom i sa svemirom; pomozi nama danas koji gordi kročimo zemljom da iz svojih srdaca i ponašanja uklonimo svaki oblik nasilja, natjecanja, nepravde, zarade, koristoljublja i izrabljivanja, dajući svjedočanstvo molitve, pobožnosti, bratskog zajedništva, malenosti, pokore i poštovanja stvorenoga.

Oživljeni Njegovim Duhom kročimo ususret ispunjenju ljudske povijesti, koja je ujedno plan Božje ljubavi: Njegov plan je sjediniti u Kristu, Glavi, sve: nebo i zemlju«.

Secirajući put kojim mi danas upravo kročimo, Popović nas odvodi na odredište na koje većina nas ne želi stići, ali se s obzirom na razvoj događaja ono čini neminovnim.

Zato nas na kraju svakog križnog puta kojim kročimo sa svojim Bogom čeka pobjeda, pa makar to bio i križ neizlječive bolesti.

Svjesni smo mi gorčine pelina koji pijemo i svjesni smo mi puta kojim kročimo, no međutim upravo takvim teško prohodnim stazama nama je proći, jer znademo da je On s nama.

Kao što sam već rekao jučer uz Angelus, u ovim danima se odlazi na groblje i moli za drage osobe koje su nas ostavile, to je malne neki pohod kojim im se želi, još jednom, izraziti našu ljubav, da bi na neki način ponovno osjetili njihovu blizinu, podsjećajući također, na taj način, na jedan članak Vjerovanja: u općinstvu svetih postoji uska veza između nas koji kročimo ovom zemljom i mnogobrojne braće i sestara koji su već prispjeli vječnosti.

Mi kročimo vedra i ponosna čela u slobodi i slobodni, da i putem sporta doprinesemo svoj obol za našu svetu Narodnooslobodilačku borbu.

Naš dobri pastir Isus Krsit zbog kojeg smo i išli čuvao nas je cijelim putem jer ipak je On taj s koji nas poziva da nakon ovog susreta još hrabrije s Njime kročimo u svijetlosti.

Istina, Isus je u toj prilici bio sa svojim učenicima - apostolima, no Isusovi smo učenici i svi mi, u bilo kojem vremenu i prostoru, koji smo nasljedovali Njegovo učenje i kročimo kroz život u Njegovu imenu izgrađujući se Njegovom Riječju kako bismo postali što više nalik Njemu.

Privukao je i nas i traži od nas da svjedočki kročimo stopama vjere svoga svjedoka, koji je u solinskoj areni, nadahnut božanskom ljubavlju betlehemskog Djeteta, prije sedamnaest stoljeća, radikalno posvjedočio svoju opredijeljenost za Isusa Krista.

On »ne stavlja vjeru u prostor iracionalnoga, već početak i smisao pripisuje stvaralačkom Umu, koji se u raspetome Bogu objavio kao ljubav i koji nas poziva da kročimo putem ' traženja Boga ' (»quaerere Deum«).

Svaki naš cilj je zvijezda vodilja koja nas tjera da s vjerom kročimo po mraku

IVAN BERIŠIĆ 11. VI. 2006. - 11. VI. 2013. Bog nam nije obećao dan bez boli, ni smijeh bez tuge, ali nam je obećao utjehu za suze i snagu za put kojim kročimo kroz naše živote bez tvoga voljenog lika supruga Gaga, kćeri Buba i Maša, zet Zlatko i unučad Tamara i Saša

Blagadan Tijelova, 30. svibnja, koji se ove godine održavao pod geslom " Sa vjerom zajedno kročimo " privukao je tisuće vjernika različitih nacionalnosti na münchenski Marienplatz gdje se slavilo centralno euharistijsko slavlje, koje je predvodio münchenski kardinal dr. Reinhard Marx.

Zaklada EVZ (Erinnerung, Verantwortung, Zukunft - sjećanje, odgovornost i budućnost) raspisala je natječaj za mladež za uključivanje u zajedničke projekte koji se bave pitanjima ljudskih prava pod nazivom " Europljani za mir: gledamo unatrag, kročimo naprijed ".

Njegova lucidna oštrica usmjerena na kapitalizam i konzumerizam u koje kao takozvana tranzitna zemlja kročimo trčećim korakom dobro je došao propuh koji valja raspirivati već u godinama odrastanja.

Molimo zajedno Djevicu Mariju, da nam pomaže biskupa i njegov narod da kročimo u vjeri i ljubavi, uzdajući se uvijek u Gospodinovo milosrđe: on nas uvijek čeka, ljubi nas, svojom krvlju nas je pomirio sa sobom i oprašta nam svaki put kada idemo njemu tražiti oproštenje.

Ponad svega zbližila nas je i združila naša vjera kojom u zajedništvu kročimo dalje prema vječnim visinama.

Omogućuju nam da brže podignemo razinu svijesti i kročimo na put prosvjetljenja.

Rođenjem kročimo u veliki nepoznati svijet.

Uvijek pozitivna te nam svojim primjerom daje snagu da hrabro kročimo kroz život.

Čini mi se da smo on i ja bliski po tome što ne vjerujemo u slijepe tehnike već vjerujemo da smo mi sami taj put po kojem kročimo i učimo.

To je ujedno i razlog da s vjerom i nadom " kročimo dnom Crvenog mora, mimo uzavrelih voda ", kako izriče i jedan nadahnuti suvremeni psalam.