daklem, kao društvena djelatnica, društveno biće i žena u društvu ima da krpam rupe gdje su neidealni pogriješili po zakonima koje su sklepali neidalni također. e sad, ja kao skoro idealna, sa idealističkim stavovima u društvu osjećam ogromnu empatiju prema neidealnom društvu i kao društveno prosvijećena, idealistički nastrojena, ima da smanjim tu empatiju prema neidealnom društvu i da je krojim po neidealnoj politici, služeći se neidealnim zakonima. ma kako ću to? ajde, radim na više strana, nije samo da kopam kanale, nego od iskopane zemlje i napravim pokoju kulu, pa mi nije frka za plaću. onu nebesku. ona i tako ne ide po satnici, ide po milosti jedinog idealnog. a kako će mi se smilovat, sam zna, jer nije da mu uzimam posao, nego i ovlasti... ooo, nek mi bude oprošteno, jer, eto, oprašatm ja prvo sebi, pa onda i svima drugima. nema spasa do oprosta. oprosta svake vrste i svak svakome. e sad, ne znam koliko je potrebno naglasiti, a ovce ne praštaju, samo jaganjci. ne znam koliko vam je jasna razlika, ali vidjeti ćete kad razliku kad mum donese janjetine...