Svakako je u nekoliko stoljeća srednjega vijeka hrvatski jezik kao organski idiom proživio veliku preobrazbu s oformljenim narječjima i dijalektima, a sami su dijalekatni idiomi, osobitočakavski, veću velikoj mjeri našli odraza i u književnim djelima, od Ba šćanske plo če do Lekcionara Bernardina Splićanina.

Već početkom 17. stoljeća tiskana je još korjenitija štokavska redakcija Bernardinova lekcionara.

Književni jezik istoga lekcionara tako se je još više učvrstio i jako proširio kao štokavski.

Bilo je više lekcionara na štokavski ugođenu jeziku, a u 17. stoljeću nastala je i cijela pučka vjerska književnost na tom jeziku, vjerska pouka i propovijed, sve u tijeku pokreta katoličke obnove, a u 18. stoljeću, u ozračju prosvjetiteljstva, pučke knjige svjetovna sadržaja kao što su Razgovor ugodni Andrije Kačića Miošića i Satir Matije Antuna Reljkovića.

Čitanja za misu posvete crkve izabiru se iz Lekcionara, a propisano je da se kao prvo čitanje uvijek čita odlomak iz Nehemije koji opisuje narodni zbor u Jeruzalemu nakon povratka iz babilonskog sužanjstva (Neh 8,1 - 4 a. 5 - 6. 8 - 10).

Obimne su knjige napisane o tekstu modernog Lekcionara, naslovljene: Annualia i Festivalia, dajući cijeli pregled Evanđelja.

I vjerska je knjiga imala posebno mjesto u toj obitelji, koja je očuvala i jedan primjerak hrvatskoga šćaveta, odnosno lekcionara, tiskana u Splitu i Zadru 1857. Tako su misna čitanja bila omiljeno štivo u obitelji, posebno nedjeljom i na blagdane.

Još je Milan Rešetar nedvojbeno dokazao da je glavni predložak bilo drugo izdanje Bernardinova lekcionara (1543.), međutim u prvom dijelu rada pregledu relevantne literature pokazujemo da taj podatak nije općepoznat te da se i danas nastanak Lajpciškog lekcionara bez temelja smješta na kraj XV. ili početak XVI. stoljeća.

U drugom dijelu rada bavimo se konkretnim primjerima odnosa Lajpciškog lekcionara sa svojim predlošcima te, osim analize zanimljivih i nekih problematičnih primjera već poznatih u literaturi, nastojimo pružiti i neke važne, ali dosada nepoznate primjere i njihovo tumačenje.

Najstariji i najpoznatiji štokavski lekcionar u rukopisu je Ranjinin iz 1508. godine, pa lekcionari bosanskog franjevca fra Ivana Bandulovića 1613, Kašićev lekcionar, tiskan u Rimu 1641, fra Emerika Pavića iz 1764. i fra Marijana Lanosovića, u Budimu 1794. Na kajkavskom dijalektu najstarija je postila Antuna Vramca, tiskana u Varaždinu 1586, lekcionari Nikole Krajačevića, u Grazu 1651, i Ignaca Kristijanovića, u Zagrebu 1842. Od novijih lekcionara ističu se lekcionar Franje Ivekovića (Zagreb, 1875), Nikole Voršaka (Zagreb, 1878), fra Petra Vlašića (Dubrovnik, 1921) i Nikole Žuvića (Zagreb, 1940).

Nakon čitanja, koja su iz Lekcionara pročitali Nikola Balić i Maja Mula, a psalam otpjevala Jelena Laća, voditeljica Izidora, te don Ante Prnjak koji je pročitao evanđelje.

Isusovac Bartol Kašić, osim spomenutog lekcionara, preveo je i cijelu Bibliju na hrvatski.

Postoji više od tri tisuće grčkih rukopisa dijelova ili cijelog novozavjetnog teksta, uz oko dvije tisuće drevnih grčkih lekcionara (novozavjetna štiva složena prema liturgijskoj uporabi), oko osam tisuća latinskih rukopisa, više od dvije tisuće u drugim drevnim prijevodima kao što su sirijski i koptski i tisuće citata u stvari čitav Novi zavjet u navodima različitih ranih crkvenih otaca (Greenlee, 697.707).

Brojna izdavanja misala, brevijara, lekcionara, katekizama, knjiga pobudnoga sadržaja, homiletskih djela, životopisa svetaca, školskih priručnika i druga, bila su priređena na štokavskome.

Fučakom preveo Novi zavjet za potrebe hrvatskoga lekcionara.

Mons. mr. Tomislav šporčić je govorio o čitaču u bogoslužju u crkveno-liturgijskoj godini. Istaknuo je sve vrste lekcionara, njihovu uporabu a osim dobrih čitalačkih kompetencija čitači trebaju biti osobe koje pročitana riječ pokršćanjuje.

Jezik Bernardinova lekcionara izrazito je obi-lježen čakavski.

No kada je na samom početku 16. stoljeća dubrovački vlastelin Nikša Ranjina izradio redakciju Bernardinova lekcionara namijenjenu dubrovačkomu pod-ručju, redigirao je Bernardinov tekst tako što je čakavska obi-lježja njegova jezika u velikoj mjeri zamijenio štokavskima u skladu s govornim navikama dubrovačkoga kraja.

Tu je sasvim umjesno govoriti o štokavskoj stilizaciji Bernardinova lekcionara.

Ovonedjeljni ulomak iz lekcionara za liturgijsku godinu »C« stavlja pred nas Božji poziv Elizeju preko proroka Ilije.

Evanđelistar sadrži samo evanđeoske odlomke i u tome je njegova različitost od lekcionara.

Možda je suvišno isticati koliko ti liturgijski znakovi mogu biti negovorljivi i nerazumljivi ako ih se ne vrši iz vjere, ili ako je Evanđelistar, ta najsvečanija liturgijska knjiga (), nedostojno zamijenjen običnom knjigom katkada čak i fotokopijama iz lekcionara ili pak primjerkom ovoga liturgijsko-pastoralnoga lista.

O Lekcionaru i njegovu autoru, Bernardinu Splićaninu, prve je vijesti, koliko toliko sustavne, pružio Šime Ljubić u Biografskom rječniku (1856), gdje piše da u vrijeme dok je živio fra Bernardin nije postojala ni jedna ispravna slavenska (hrvatska) redakcija epistolara, te je Bernardin Splićanin nasljedujući praksu koja je zavladala u skoro svim crkvama, da se, naime, pjevaju poslanice i evanđelja na domaćem jeziku, preveo epistolar na domaći jezik, te ga goticom izdao 1495. Ljubić tada posve otvoreno piše protiv kasnijih štokavskih redakcija Lekcionara.

Bandulavićeva i Kneževićeva redakcija Lekcionara, kojima je istisnuta čakavska redakcija, završila je nesretnim posljetkom (con infelice riuscita), jer je Bernardinov Lekcionar bio bolji, ali je ostao zaspostavljen i zaboravljen.

Crnčevića, tj. napomene uz novo izdanje Lekcionara: Zašto poklik Riječ Gospodnja? u rubrici Symbolon, te na samom kraju u rubrici Trenutak je pitanje župnog vikara o klanjanju križu na Veliki petak i odgovor s pojašnjenjem uredništva, a kojeg i mi na našim web-stranicama donosimo u cijelosti:

Tko je, zapravo, Bernardin Splićanin, autor Lekcionara?

Doista je teško bilo otkriti onoga koji je bio priređivač Lekcionara.

To znači da je fra Bernardin Drivodilić, Splićanin, rodom s Brača, autor Lekcionara.

Tumačeći svetopisamska čitanja uzeta iz lekcionara koja su vezana za život svetoga Ivana Krstitelja u nadahnutoj homiliji propovjednik Škovrc je istaknuo: U ovoj župi o svetome Ivanu Krstitelju zacijelo je bilo jako puno rečeno.

Identifikacija auličke portretne ikonografije »koja feudalce prikazuje kao nastavljače grčkih i rimskih imperatora, velikih kršćanskih vladara i bogova s humanističkog Olimpa« još je prisutnija u analizi minijature Krist predaje Petru ključeve iz Lekcionara Towneley (o. 1547), a posebno poglavlje au torica posvećuje formiranju ikonografske sheme Posljednjega suda, s obzirom na istoimenu Klovićevu minijaturu iz Lekcionara, zaključujući za obje spomenute slike kako su »nastale u ozračju protureformacijskih ideja na dvoru pape Pavla III.