A mi preko mosta u 7 ujutro.Autobus pun djece, nešto mama, šofer koji gleda i ne vjeruje.Krenuli smo iz krka, a već prije Omišlja, što nikad do tada, a ni poslije nisam doživjela, bura je gurala autobus, onako ne baš ugodno.kod aerodroma je bilo još i gore, a prije mosta se nije vidjelo ništa na moru, ali od morske prašine visoke valjda pedesetak metara.No, nas hrabre ništa ne može iznenaditi.Autobus je po mostu lelujao, bura ga je bacala k ' o tetrapak od mlijeka, svaka sekunda otegla se kao čitava vječnost.Odjednom dolijeće pristojan kamen, veličine šake drito u šoferšajbu.Poklon sa Sv. Marka, otočića između dva kraja Krčkog mosta.Naravno, staklo se istog momenta rascvjetalo, napravilo sliku ruže, i sva sreća da nije puklo jer odosmo mi u nepovrat.Kad ideš autom, nije frka jer je nizak, ali gledati ono sve iz busa - e, ne bi ni neprijatelju poželjela.Kako Bog čuva djecu i pijance, tako smo i mi stigli na kopno.I nastavili dalje, jer ako smo ovo prošli, ma drugo je sve mila majka... Do Gorskog kotara.Stara cesta, naravno, nova je uvijek po buri zatvorena.Snijeg, led, vjetar, nigdje do Zagreba ni jednog jedinog vozila.Zašto? Pa i stara cesta je bila zatvorena, ali nama to nitko nije rekao.Ostatak je bio puno lakši, a veselje koje je nastalo kad smo obznanili da ostajemo u hotelu noćiti jer je cesta zatvorena, bilo je neopisivo.Centar za krizna stanja proradio je u roku odmah, pokupovalo se nešto četkica za zube, par kalodonta, nešto grickalica i maramica, podijelili smo klince po sobama i nismo naravno spavali.Ma ne samo mi nego nitko u hotelu.Pa šta, platili smo im.I onako više nećemo doći u tom sastavu, a oni mogu biti sretni da su imali goste koji su im poharačili švedski stol do zadnje mrvice.Ma klinci su genijalni