Stari je sjedio na " svom mjestu " za stolom, pogledao me ispod naočala, zaklopio križaljku i rukom mi ponudio da sjednem (kao da se sprema saslušanje u Gestapo-u). - vidi, nešto bi se trebali dogovoriti... znao sam, generalno sranje. radi se o ozbiljnoj stvari čim moj tvrdoglavi Likota ne započinje rečenicu s " ja sam odlučio... ". nije da je nešto uveo obiteljski kult ličnosti, pa da je njegova prva i poslijednja, niti je ikada u životu nekakvu iole važniju odluku donio prije nego se dogovorio s mamom, barem onako potajice, ali je volio započinjati misao s tom rečenicom koja mu je davala na važnosti, izdizala ga u Glavu Obitelji. jebiga, geni su geni, i u ravnici kao i podno Velebita. - ajd, reci... - ja sam razgovarao s čovjekom i dogovorio se, pa kad imaš vremena da me odvezeš i da to riješimo... nije mi baš jasno što namjerava reći ta sjeda glava, pogledavam u pravcu Ženskog Roditelja nebi li na njenom licu pročitao ozbiljnost započetog monologa, a ona, samo se hladno okrenula prema sudoperu. vidim ja, po srijedi je neprincipjelna koalicija dogovorena u slučaju preglasavanja. - ajde, polako, s kim si razgovarao i što si dogovorio? - znam ja da ti imaš troškova, kredit za auto, pa ta kuća... grijanje je skupo danas, a vidiš kažu da će zime biti sve hladnije... - hej, Stari, daj da razgovaramo kao ljudi, što si i s kim dogovorio. - pa sa čovjekom, ovi što pravi grobnice... - jel ti to mene zajebavaš.. za koga grobnicu? - ja neću da kad umrem, pa da vi onda morate navrat-nanos kupovati neku grobnicu, pa to tamo tražiti... a ovako, ja sad kupim pa sam miran... ko zna kako će onda biti s novcima... to je sada dvi iljade... nek ima... slušam ja njega, pogledavam u Ženskog Roditelja, i sve ne mogu vjerovati da on to ozbiljno misli. koji mu je... jeble ga vijesti, hrvatska danas, otvoreno, zatvoreno, zasjedanja sabora, povrat duga umirovljenicima, mirovinski fondovi i ostale umotvorine demokracije na naš način, sjebu čovjeka na brzaka... - a ti si to, kao, zabrinut hoću li te ja moći sahraniti? ha, gore te ne mogu ostaviti, jedino da te balzamiram kao druga Lenjina, a onda moraš kupiti mauzolej... pokušavam sve okretati na šalu. vidim mu po očima da je ozbiljno mislio. nekako mi ne paše takav razgovor u pet popodne. ma ne paše mi ni u jedno doba. - nemoj ti sad meni tu Lenjina, znaš... ja sam odlučio i gotovo, kad me možeš voziti? " ja sam odlučio " eto ga na, Pater Familia. svaki je daljnji ozbiljni razgovor nemoguća misija, ajmo probati kroz šalu... - vidi, bio si privatno na pregledu, proljetos te držali u bolnici dva mjeseca na remontu, piješ tablete, paziš što jedeš, tlak ti je bolji od moga, šećer na normali, piješ one bezolovne sokove, one za dijabetičare. sad, jebe te godina proizvodnje i tu se ništa ne može, jel tako. po svemu sudeći sve to možemo odgoditi za neko ljepše vrijeme. vidiš da stalno pada kiša, onda će snijeg, klisko, gdje ćeš tamo gacati po blatu i gledati neku rupčagu. kad se malo proljepša ti dogovori s tim rakokopačem i ja ću te odvesti. jel u redu? - čuj, Stari, ima mali pravo... uključila se u razgovor, kao nezainteresirano, moj Ženski Roditelj. ajd, bar sam sjebo koaliciju, ako ništa drugo. nevoljko je pristao na novu pogodbu. odgodio sam, na nekoliko mjeseci, kupovinu te nesretne grobnice. nekako sam se, nakon svega, osjećao čudno. ne kao pobjednik, trijunfalno, nije to bio onaj osjećaj kao kad ga argumentima uvjerim da je u krivu. osjećao sam se kao da sam tom odgodom kupovine grobnice odgodio njegov odlazak. kužim ja, nije grobnica pogrešna investicija (ali nije ni neko ulaganje u budućnost). kužim ja, svi smo mi prolazni i jednom moramo otputovati s tom one-way ticket. kužim ja, jednog će dana moj Stari zatvoriti oči. sve ja to kužim, ali nekako...