Ken Loach Debitantski film Poor Cow iz 1967. prethodio je kritičkom i komercijalnom uspjehu 1969., sa filmom Kes.

Uvijek za to koristim primjer Cathy Come Home, BBC-jeve serije koju su režirali Tony Garnett i Ken Loach 1966, dokumentarnu dramu o beskućnicima.

Motovun je možda u maloj krizi, no prije će biti da je napokon došao na svoju stvarnu i vjerojatno optimalnu razinu, Pula osim pristojne nacionalne selekcije sustavno nudi atrakcije u međunarodnom programu, Zagreb Film Festival dobro se razvija, Split je sposoban iznjedriti poneku poslasticu, Human Rights pruža, prije svega, relevantan pogled na međunarodnu dokumentarnu produkciju, a ove je godine posebno zablistao One Take izvanrednim pratećim programom - dovoljno je spomenuti imena autora čiji su filmovi na njemu prikazani: Antonioni, Ceylan, Chan, Hou, Kiarostami, Loach, Miike, Olmi, Park, Soderbergh, Wong.

Šezdesetdevetogodišnji Loach osmi je put imao film u konkurenciji Cannesa, no čak i dva puta kada je prikazan izvan glavnoga programa osvojio je nagradu međunarodne kritike (za Riff Raff i Black Jack).

Ken Loach tim je filmom napravio vrstan iskorak iz socijalnih drama kakvim se u posljednje vrijeme bavio, vrativši se revolucionarnim temama (Zemlja i sloboda), snimivši djelo koje će moći zadovoljiti i širu publiku.

Naime, u dijelu filma koji tematizira patnje iračkog naroda i njegovih nevinih žrtvi Loach pokušava iznaći modus prikaza psihe i emocija uključenih u rat.

Loach svo ratno nasilje ponekad i vrlo eksplicitno, naspram iračkoj pismenosti i poeziji pripisuje američkom barbarizmu.

Dakle, Loach baš i nije politički korektan.

Uostalom, zlehudi irski usud Loach tematizira i u višestruko nagrađivanom filmu Vjetar koji povija ječam (2006).

Ovim prizorom i njemu sličnima Ken Loach završava svoj elokventni dokumentarac Duh četrdeset i pete kako bi dokazao da otpor ipak nije nemoguć.

TICKETS KARTE Redatelji: Abbas Kiarostami, Ken Loach, Ermanno Olmi Uloge: Carlo Delle Piane, Valeria Bruni Tedeschi, Silvana De santis, Gary Maitland Abbas Kiarostami, Ken Loach i Ermanno Olmi udružuju se kako bi režirali trilogiju isprepletenih priča koje se odvijaju tijekom putovanja vlakom iz središnje Europe do Rima.

Kroz karijeru Loach se sa svojim filmovima često našao na brojnim prestižnim filmskim festivalima, a sa ovim filmom se okitio među ostalima i s nagradom žirija festivala u Cannesu.

Kako Robbiev put do boljeg življenja ne bi bio obojen samo sivim tonovima, Loach je vješto ubacio toliko nužne doze humora i napetosti u kojoj se naši protagonisti nađu na sasvim neočekivan način.

S druge strane, Loach je na ekran detaljno prebacio svoju očiglednu strast naspram whiskeyu a uz to je ubacio i određene scene tipične za film ceste '.

Leigh i Loach usred pakla slave život, Kafka i Kundera također, dok su Kozarac, Kamov, Ogresta i slični nešto drugo, ne znam točno što, ali sasvim sigurno ne u rangu prvospomenutih.

U njoj ste mogli čitati o iskustvu prvog filma od likova kao što su Joel i Ethan Coen, Kevin Smith, Stephen Frears, Ken Loach, Mike Leigh, Steve Buscemi, da nabrojimo samo neke.

Za ovu godinu Loach priprema novi projekt - dokumentarac The Spirit Of ' 45.

Interesantna stvar kod filma je da ga je režirao Britanac, no kad uvidite da je u pitanju Ken Loach, puno stvari sjeda na mjesto.

Loach je kroz svoj opus često bio kritički nastrojen prema svojoj matičnoj zemlji, i puno je više priznanja dobivao na europskom kontinentu nego na otoku.

Ovogodišnji festival u Cannesu obilježio je umjetnički uspjeh već afirmiranih autora (Loach, Almodóvar, Inarritu), posvećenost temama rata (The Wind that Shakes the Barley, Flandres, Days of Glory) i posvemašnje razočarenje najrazvikanijim američkim filmovima (Da Vincijev kod i Marija Antoaneta)

Ken Loach doživio je brojne napade od šovinistički nastrojenih britanskih novinara, kojima se nije svidjelo provokativno prekapanje po imperijalističkoj prošlosti njihove domovine, no problem Vjetra koji povija ječam ne leži u ispravnoj ili pogrešnoj ideologiji, nego činjenici da je ona posve zasjenila estetiku.

Loach mudruje o smislu revolucije, no u dva sata opsežne radnje i još opsežnijih dijaloga ne uspijeva dosegnuti dubinu i širinu spoznaje do koje je, recimo, došao pokojni Živojin Pavlović u antologijskoj završnoj rečenici remek-djela Zaseda, u kojoj rezignirani revolucionar Ivica Vidović krvnicima otprilike poruči: I vi ste mi neka revolucija, j... vam m seljačku

Konkurencija na ovogodišnjoj EFA-inoj priredbi toliko je jaka da su se s minimalnim brojem nominacija, konkretno za scenarij, glazbu i scenografiju, morali zadovoljiti prvaci europske kinematografije kao što su Cristian Mungiu (Iza brda), Ken Loach (Danak anđelima) ili Aleksandar Sokurov (Faust), a pojedini nisu ni našli svoja imena u nekoj od ukupno 17 kategorija, poput Leosa Caraxa (Sveti motori), odnosno Jacquesa Audiarda i Marion Cotillard (Hrđa i kost).

Za konkurenciju, Ken Loach je revidirao irsku revoluciju i građanski rat 20 - ih u " Vjetru koji njiše ječam ", a " Kronika jednog bijega ", Israela Adriana Caetana, argentinsku vojnu diktaturu 70 - ih.

Loach, Solondz i Haneke na programu kina ' Europa '

Ja sam sedamdesetih z a BBC snimao tri filma godišnje, baš kao i Ken Loach i Mike Leigh, a danas je to nemoguće.

Poput Vrdoljaka, i Loach koncipira svoje likove u Vjetru... kao nosioce različitih ideja, koji će kroz priču i dijalog jednoznačno elaborirati redateljev sud o određenoj temi.

Ipak, koliko god Loach težio dojmu uvjerljivosti i autentičnosti, Vjetar koji povija ječam prečesto ostavlja dojam mehaničke tvorevine lišene pravoga života.

Doslovan, pun odgovora za sva pitanje, Loach brza s jedne scene na drugu ne bi li problem obuhvatio iz svih mogućih kutova, no takva je strategija, umjesto pravim umjetničkim djelom, rezultirala profesionalno režiranim didaktičkim komadom socijalističke nostalgije.

Filmaš Ken Loach, koji podupire bojkot, izjavio je kako osobno neće sudjelovati u državnim filmskim festivalima.