Prepoznatim smjerom krenula sam i hrabrijim korakom prema tebi, znala sam da će mi se ovaj put nešto lijepo dogoditi, kada u zalasku Sunca ugledam tebe, s očima boje jesenske tišine, a shvaćala sam i prije da je dodir tako beskrajan kad je darovan od tebe, i nisam sumnjala da si sada moj, sada te napokon mogu upisati u stranice Životnih radosti, prelazim preko tužnih događaja koji su me netom osramotili i bacili u bezdan a ti si bio tamo čekao me i uhvatio u letu Nedodirljivosti, svaki put moram prošaptati " who am I to be loved by You? " tako teško za povjerovati i napokon raširiti oskrvnjena krila da, ja sam tu i ti si u ravnini mene jednaki smo, i drugima smeta naše jednostavno nadopunjavanje, pogledavam prema zvijezdama i opet vidim tebe, u treptaju oka nestaješ iz oblika zvjezdane svjetlosti i pojavljuješ se tik do mene, i tek sada shvaćam da si mi blizu, koliko god je daljina među nama, jer koliko je tvoje srce zaista daleko od mene?