Tada je bilo savršeno jasno: suma od 40.000 dolara bila je samo slijepa ulica koja će heroinu odvesti do motela skrivena od svijeta, ravno na vrata shizofrena Normana i njegove majke, dakle sasvim nebitan detalj podređen nadolazećoj stravi i užasu, time najveći macguffin Hitchcockove karijere.

Ako naposljetku ipak odlučite prihvatiti činjenicu da se Alexandre Dumas vjerojatno vrti u grobu, a sve ipak izgleda besprijekorno glatko i produkcijski raskošno, uz zanimljivu dozu steampunka za malu djecu (tobožnji Da Vincijev ratni zeppelin je MacGuffin/pokretač radnje, stvarno?), mogli biste proći sasvim pristojno, bez previše glavobolja.

Te očite i nezgrapne mane čine sve nadrealne trikove prizemno besmislenim i sintetiziranim samo da bi se u priču mogle usaditi nametljivo suptilne moralne pouke, dok zapletom upravlja metatekstualni MacGuffin umjesto hrabre metatekstualne akrobacije.

Usto, Donatov lik uvodi tako što prvo snima njegovu sjenu, zatim noge, pa leđa i na kraju tek ovlaš profil, pri čemu retrogradno postaje jasno kako uopće nije bitno koga gledamo nego što se tom nekom događa, što funkcionira i kao anticipacija notornog redateljeva koncepta zvanog MacGuffin, koji se također prvi put kao centralni motiv javlja upravo u ovom filmu: tajna koju špijuni prenose nosi cijelu radnju, ali kako se na kraju pokazuje, o čemu je ona zapravo potpuno je nebitno, kao i sam Hannayev lik. 39 stepenica, dakle, po mnogočemu označava stvorenu paradigmu nečeg što će kasnije biti prepoznato kao Hitchcockov stil balansirani spoj suspensa, humora i akcije, koji se često banalizira u formuli običan čovjek u neobičnoj situaciji.

Tu su karakteristični motivi hrane, lisica, vlakova, tu je hladna (iako još ne fatalna) plavuša, tu su dovitljivi dijalozi i gotovo nadrealne situacije koje ironiziraju ozbiljnu fabulu, tu je MacGuffin kao dramaturška potka u punom smislu tog pojma itd.

Imate gremlina zvanog Mortimer MacGuffin (macguffin je inače holivudska fraza za elemente zapleta koji guraju radnju dalje) starog knjiškog crva, koji nakon desetljeća potrage nađe artefakt nezamislive moći koji bi mogao preokrenuti tok rata između Kraljevstva ljudi, vilenjaka i patuljaka, te zloglasnog vještičjeg Carstva.

Britanski triler bazira se na istoimenom romanu Johna Buchana, a bio je i prvi film koji je predstavio tzv. " MacGuffin " stil, odnosno stil u kojemu se na temelju jednoga događaja razvija cijela radnja.

Sam užitak utoliko nije ispunjenje, nije smisao potrage, nego MacGuffin, ono što pokreće radnju, omogućuje da se ide dalje, da te zanima što će biti slijedeće, da budućnost bude atraktivna.

Imitacije života omogućuju da medijska reprezentacija zbilje u tranzicijskom društvu bude jedan veliki macguffin.

Nemoj se ljutiti, nevjesto bacas MacGuffin za MacGuffinom.

Rat ionako nije tema filma, samo sredstvo koje gura plot dalje i stvara prostor za dramu, svojevrstan macguffin.