Slika Save Šumanovića Ve č e iz 1921, uključena je u instalaciju Brace Dimitrijevića Triptychos Post Historicus, iz 1982. Pojedina djela iz Zbirke moderne umjetnosti povremeno će se predstavljati na posebnim problemskim izložbama, kao i u edukativnim programima uz Zbirke u pokretu, kako bi uputila na korijene umjetničkih pojava u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, baš kao što su mnoga djela iz Zbirke moderne umjetnosti i otkupljivana s ciljem da ukažu na vezu povijesnih avangardi ali i različitih heterogenih pokreta u prvoj polovici dvadesetog stoljeća s pokretima i pojavama u suvremenoj umjetnosti (misli se prije svega na radove hrvatskih umjetnika u Zbirci moderne umjetnosti, među kojima su najvažniji Marino Tartaglia, Oskar Herman, Milan Steiner, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić, Anka Krizmanić, Vilko Gecan, Milivoj Uzelac, Marijan Trepše, Nasta Rojc, Zlatko Šulentić, Sava Šumanović, Jerolim Miše, Josip Seissel, Ivana Tomljenović Meller, Krsto Hegedušić, Željko Hegedušić, Oton Postružnik, Kamilo Tompa, Đuro Tiljak, Kamilo Ružička, Marijan Detoni, Sergije Glumac i dr.).

Naposljetku, otkriće je i činjenica da je veliki slikar i profesor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, Marino Tartaglia, odlazio sa studentima Akademije na slikanje po motivu i u prirodi na Makarsko primorje.

U protekla tri desetljeća zahvaljujući ovom likovnom projektu u Primošten su dolazili, stvarali i izlagali Miljenko Stančić, Edo Murtić, Kosta Angeli Radovani, Dubravka Babić, Ivan Lacković Croata, Ljubo Ivančić, Cata Dujšin-Ribar, Ante Kaštelančić, Ivan i Josip Generalić, Jure Labaš, Đuro Seder, Vilim Svećnjak, Marino Tartaglia, Ivo Vojvodić, Šime Vulas, Kamilo Tompa i čitava plejada mlađih umjetnika.

NACIONAL: Kakav je trag na vas ostavio slikar i vaš profesor Marino Tartaglia? Marino Tartaglia bio je moj učitelj.

Nakon kratke ratne epizode (doborovljac na strani Kraljevine Srbije), put ga vodi u Rim k Ivanu Meštroviću kojemu projekt Vidovdanskoga hrama, kosovskih junaka i udovica ne daje mira, i u čemu mu Marino Tartaglia nastoji pomoći.

Vaništa je u svom slikarstvu portretirao svoje duhovne suputnike, od Gidea i Rimbauda, do Prousta i Kafke, a u svojim zapisima slika portrete onih umjetnika čije su se linije života približile njegovoj, a to su, ne iznenađuje, najčešće slikari, od onih od kojih je učio (Ljubo Babić, Marino Tartaglia), preko kolega s kojim se formirao (Miljenko Stančić) do onih kojima se divio (Leo Junek).

Za razliku od njih, Marino Tartaglia i Emanuel Vidović dolaze nam iz škola s juga Italije i imaju sasvim drugu paletu od sjeverne minhenske.

IZLOŽBA MARINO TARTAGLIA, jedan je od najvećih hrvatskih slikara 20. stoljeća, čija je uspješna izložba iz Klovićevih dvora preseljena u Split, a o njoj piše SANDI VIDULIĆ

Gore: Marino Tartaglia, " Autoportret ", 1917.

Već u vrijeme studija, gdje su mu profesori bili Krsto Hegedušić, Omer Mujadžić, Marino Tartaglia, Ljubo Babić i Tomislav Krizman, iskazao je naročitu sklonost crtežu i klasičnim tehnikama grafičkog umnožavanja (linorez, bakrorez, suha igla), što će ga u praktičnom životu dobrim dijelom usmjeriti prema ilustraciji, opremi knjiga i drugim vidovima primijenjene umjetnosti.

Predsjednik je bio Đuro Tiljak, iskreni ljevičar, a uz njega su u njoj još sjedili Marino Tartaglia i kipar Grga Antunac.

Marino Tartaglia svojim je Autoportretom 1917. godine naznačio svu dramu slikarskoga izričaja, jednako kao i Miroslav Kraljević u svojim djelima.

U stalnom postavu Zbrike u pokretu, postoji nekoliko radova koji se bave temom lica: Sanja Iveković napravila je odljeve ženskih lica od gipsa, umjetnik Marino Tartaglia promatrao je i slikao svoje lice koristeći pregršt žarkih boja, Julije Knifer nacrtao je 88 autoportreta u olovci i ugljenu, a u ateljeu Ivana Kožarića nalazi se bezbroj glava, portreta rađenih u raznima materijalima, od bronce do tapete za zid.

Sastojala se od 16 litografija, a svoj su prinos dali predstavnici različitih tendencija koje su obilježavale pluralističku likovnu scenu 1920 - ih od medulićevske monumentalne i epske estetike, neoklasicističkih strujanja i (magičnog) realizma do artdécoa i ekspresionizma (uz Gecana, Uzelca i Trepšea ekspresionističke grafike izvode i Karlo Mijić i Marino Tartaglia).

Iz Splita su krenuli i u Splitu djelovali tako istaknuti hrvatski umjetnici kao što su Emanuel Vidović i Antun Zuppa, a u njemu su također vrlo dubokog traga ostavili Jerolim Miše i Marino Tartaglia.

Nižu se nadalje gotovo sva relevantna imena domaćih autora 20. stoljeća: Menci Clement Crnčić, Robert Frangeš-Mihanović, Frano Kršinić, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić, Oskar Herman, Vilko Gecan, Milivoj Uzelac, Ljubo Babić, Marino Tartaglia, Oton Postružnik, Vanja Radauš, Krsto Hegedušić, Ivan Lozica, Ivo Dulčić, Antun Masle, Đuro Pulitika, Dušan Džamonja, Vojin Bakić, Kosta Angeli-Radovani, Edo Murtić, Oton Gliha, Branko Ružić, Josip Vaništa, Marijan Jevšovar, Ivan Kožarić, Julije Knifer...

Sliku autora je izradio Marino Tartaglia.

Najeminentnija imena moderne hrvatske umjetnosti osnivači su Zadruge, kao što su: Edo Murtić, Tomislav Krizman, Branko Ružić, Oton Gliha, Marino Tartaglia, Mladen Veža, Vojin Bakić, Ivan Šebalj, Krsto Hegedušić, Kosta Angeli Radovani i dr.

Cjelokupni fundus muzeja ima oko 5.000 predmeta od kojih je 880 izloženo u stalnom postavu, gdje se prikazuje život virovitičkog kraja od mlađeg kamenog doba do prvih desetljeća 20. stoljeća, te kroz izbor djela iz Donacije Branislava Glumca eminentnih autora suvremene i moderne likovnosti kao što su: Ivo Režek, Marino Tartaglia, Krsto Hegedušić, Zlatko Prica, Vasilije Jordan, Miljenko Stančić, Nives Kavurić Kurtović, Ljubomir Stahov, Dubravka Babić, Mersad Berber i Dimitrije Popović.

1 Marino Tartaglia, Sažeci, Galerija 11, Zagreb 1994, s. p

Strieglova biografija kaže da je rođen 1919. u Sisku gdje je i živio sve do studija kada odlazi na Likovnu akademiju u Zagreb gdje su mu profesori bili Krsto Hegedušić, Marino Tartaglia, Vladimir Becić i Zlatko Šulentić koji mu kasnije postaju i slikovni uzori.

»Slikarsko djelo treba da je tijelo« kaže Marino Tartaglia, ističući da »djelo pod kojim se ne osjeća tijelo nije umjetničko«.

Jer Marino Tartaglia znao je nametnuti granice svojoj slici i u ime jednostavnosti oblika i znaka napustiti brojanicu pojedinosti.

Marino Tartaglia (Zagreb, 1894 - 1984) likovno je obrazovanje stekao u Zagrebu i u inozemstvu, gdje se kretao u duštvu futurista i drugih avangardista.

LEGENDE Marino Tartaglia održao je 1983. svoju posljednju izložbu na istom mjestu gdje upravo završava njegova retrospektiva, a toga se prisjeća TONĆI ŠITIN

Problem je, međutim, bio što ni Uzelac, ni Trepše niti Gecan, baš kao i drugi iz iste generacije (Zlatko Šulentić, Ljubo Babić, Marino Tartaglia...) nisu ekspresionizmu prišli s onih strateških točaka koje su ovu umjetnost oko 1910. definirali njemački umjetnici grupe Die Brücke, oni dakle uz čije se djelo i počelo govoriti o ekspresionizmu.

Njega je ispitivala komisija, kojoj je predsjedavao Đuro Tiljak i koje su članovi bili Grga Antunac, Vojin Bakić i Marino Tartaglia ()

Školovana na ponajboljoj tradiciji hrvatskoga slikarstva koju su joj na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu prenijeli znameniti profesori Marino Tartaglia, Vladimir Filakovac, Omer Mujadžić, Antun Mezdjić i Krsto Hegedušić, Alma Orlić cijeli je svoj stvaralački vijek ostala dosljedna klasičnom izričaju koji podrazumijeva metijer i tradicionalne teme: pejzaž, portret i mrtvu prirodu.

Alberto Giacometti bio je posljednji koji je na to potrošio život, a kod nas Marino Tartaglia, moj profesor na Akademiji likovnih umjetnosti.