Iako su Kršnjavi i frankovački pravaši početkom 20. st. bili osamljeni u svojem mišljenju da treba sačuvati podunavsku Monarhiju kao optimalan okvir za ostvarenje hrvatskih nacionalnih, kulturnih i gospodarskih težnji, oni su, osam desetljeća poslije, dobili neočekivanu moralnu zadovoljštinu od akademika Dušana Bilandžića, predstavnika marksističke inteligencije jugoslavenske provenijencije: ÂťNa kraju valja, u vezi sa statusom i perspektivama Hrvata u Monarhiji, ukazati na dvije činjenice: prvo, biti u Habsburškoj Monarhiji značilo je biti u srednjoeuropskom civilizacijskom krugu, ali bez šanse da ostvare svoju samostalnu i nezavisnu državu i drugo, upravo je ta pozicija osigurala Hrvatima da su u procesu stvaranja građanskoga društva i bili uvijek ispred svih ostalih južnoslavenskih zemalja, posebno na kulturno-umjetničkom, prosvjetnom i znanstvenom poljuÂŤ.